Zvuci tišine prijedorskih grobnica

Dvadeset i jedna godina bolne neizvjesnosti za brojne članove porodica nestalih Prijedorčana uskoro će biti okončana. Vijest da je na kopovima rudnika “Tomašica” kod Prijedora otkrivena najveća masovna grobnica u posljednjih deset godina u ovom dijelu Bosne i Hercegovine probudila je nadu da će mnogi nestali uskoro biti identificirani.

Višestruko provjeravana informacija o grobnici lociranoj na kopu rudnika “Tomašica”, dobijena od bivšeg pripadnika Vojske Republike Srpske, ispostavila se tačnom. Ovog čovjeka savjest je natjerala da nakon 21 godinu progovori i tako prekine šutnju koja je stotine porodica onemogućavala da dostojanstveno ukopaju svoje najmilije.
Ekipa Novog vremena posjetila je lokaciju ekshumacija, u tihim prijedorskim šankerskim pričama poznatu kao “Lakica kipe”.
“Na samom početku ekshumacije uočljivo je da se radi o jednoj od najvećih grobnica u Bosni i Hercegovini”, kaže za Novo vrijeme dr. Mujo Begić, šef kancelarije Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine za Bosansku Krajinu. Na oko dvadesetak kvadratnih metara do sada otkrivenog gornjeg sloja grobnice uočljivi su obrisi tijela ubijenih. Sa strane na kojoj stoji oznaka da se tu nalazi početak grobnice, na oko metar i po dubine nazire se kraj.
Tomašica krije najmanje 600 Prijedorčana

“Kad smo počeli s iskopavanjem, kašika bagera je na tom mjestu sa sobom povukla dvije, posljednji put prije ubistva vješto upletene pletenice, vjerovatno neke starice”, govori nam Senadin Ramić, uposlenik Instituta.

S druge, suprotne strane grobnica se još otkopava. Debljina sloja zemlje nasute na grobnicu na tom dijelu iznosi nekoliko metara. Nedostaju mašine. Timu ljudi koji radi prvi dio posla na otkopavanju najviše muke zadaje voda koja stalno nadolazi iz dubine grobnice. Problem stvara i kiša koja povremeno pada.
Društvo nam pravi Amir Demirović. Uzbuđen, ovaj mladi čovjek započinje priču o svom ocu. Iz porodične kuće Demirovića, koja se nalazi u obližnjem bošnjačkom naselju Ćela koje je u toku agresije preimenovano u Petrovo, 18. juna 1992. porodici dobro poznati bivši prijedorski policajac odvodi njegovog oca Mesuda kojem se od tog dana gubi svaki trag.

Odmah po povratku u Ćelu Amir se dao u potragu za ocem. Brojne informacije svaki su ga put vraćale u Tomašicu. Amira je kao i mnoge Prijedorčane slične sudbine zbunjivala činjenica da su s tog mjesta tijela ubijenih prevožena na lokaciju poznatu kao Jakarina Kosa.

Za Jakarinu Kosu je utvrđeno da je tu masovna grobnica sekundarnog tipa u koju su izmještena tijela iz Tomašice. “Naša saznanja govore o oko 900 tijela dovezenih u Tomašicu. Na Jakarinoj Kosi utvrdili smo identitet više od 300 ubijenih Prijedorčana. Pretpostavljamo da je ostatak tijela tu. Ako je tako, onda se, nadamo se, ovdje nalaze tijela ostalih oko 600 Prijedorčana”, govori nam dr. Mujo Begić.
Dr. Begić dodaje da je analizom hronologije dešavanja u Prijedoru 1992. godine i spiska identificiranih na Jakarinoj Kosi nepobitno došao do zaključka da je grobnica u Tomašici bila planski određena lokacija za ukop velikog broja civila ubijenih u oko stotinu dana trajanja prijedorskog genocida.

“Ova ovdje lokacija bila je otvorena, i svaki put nakon masovnih ubistava, nakon istovara tijela, na njih je nanošena zemlja, i tako opet. Dakle, sloj tijela ubijenih, pa sloj zemlje”, kaže dr. Begić.
Kratka hronologija zločina

U noći sa 29. na 30. april 1992. godine prijedorski SDS bez ikakvog otpora preuzima kompletnu vlast u Prijedoru. Već 23. maja počinju prvi incidenti, da bi od 24. do 26. maja bilo potpuno uništeno područje Kozarca, a 30. i 31. maja i šire područje gradske zone Prijedora. Krvavi pir se nastavlja u šest sela na lijevoj obali Sane, u periodu između 20. i 25. jula. Prijedorski logori smrti, i s njima samo mali dio horora kroz koji su prolazili Bošnjaci i Hrvati Prijedora, otkriveni su 5. augusta zahvaljujući televizijskim ekipama ITN-a i BBC-a. Posljednji veći masakr desio se 21. augusta na Korićanskim stijenama na planini Vlašić. Etničko čišćenje bošnjačkih i hrvatskih sela Prijedora za svjetsku je javnost ostalo prekrivena velom tajni. Nevjerovatne priče preživjelih nisu imale odjeka u javnosti. Posebno ne kod Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu. Najveći broj istraga uglavnom se odnosio na ubistva počinjena u prijedorskim logorima smrti. Iz ko zna kojih razloga za planski i sistematski organiziran masakr počinjen krajem jula na lijevoj obali Sane, u kojem je etnički očišćeno šest bošnjačkih i jedno hrvatsko naselje “Mataruskog Brda”, pri čemu je na najsvirepiji način ubijeno oko 1.800 muškaraca, žena i djece, do danas niko nije odgovarao. Istrage vođene na tom području odnose se na pojedinačne slučajeve ubistava poput masakra pred džamijom u Čarakovu za koju su optužena i uhapšena trojica osumnjičenih. Pred džamijom u Čarakovu ubijen je mjesni imam Sulejman ef. Dizdarević s još devet mještana. Tijela trojice njih su prije dolaska kamiona ukrale i sahranile žene. Ostala tijela je u nepoznatom pravcu odvezao jedan od kamiona. Akcije uklanjanja tijela provođene su u toku ili nakon masakra. Neka su uspijevale sakriti majke, supruge ili djeca. Mnoga su bacana u razne jame i bunareve ili jednostavno ostavljena iza kuća i u avlijama. Na putu za Tomašicu kamioni su morali proći kroz naselje Ćela. Mještani tvrde da su s kamiona visile ruke ubijenih dok su za sobom ostavljali krvavi trag koji je prestravljenim mještanima Ćele dao naslutiti šta se dešavalo u susjednim bošnjačkim selima koja su svakodnevno gorjela jedno za drugim iščekujući kada će i oni doći na red.
Nana Hava u Tomašici traži šest sinova

Jakarina Kosa istražiocima Instituta predstavljala je pravi pakao. Izmiješane kosti ubijenih u mnogim je slučajevima bilo nemoguće sastaviti. Nijedno tijelo nije bilo kompletirano. Na Jakarinoj Kosi su pronađeni i dijelovi tijela dvije osobe ubijene upravo ispred džamije u Čarakovu. Ovo je razlog više da se i porodica Sulejmana ef. Dizdarevića ponada u konačan pronalazak njegovih kostiju. Naime, sada je jasno da su u jednom momentu organizatori skrivanja zločina obustavili izmještanje grobnice u Tomašici i prebacivanje ubijenih u grobnicu na Jakarinoj Kosi.

“Ako su našli Huseina Sušića na Jakarinoj Kosi, a od mog Sulejmana ništa, onda je on tu u Tomašici. Osjećam to. On mora biti tu jer su skupa natovareni u kamion i odvezeni”, zaključuje Safija hanuma, supruga Sulejman efendije. Ona je jedan od ključnih svjedoka masakra pred džamijom u Čarakovu.

Na početak ekshumacije tijela čekaju i preživjeli iz porodica Bačić i Tatarević iz prijedoskog sela Zecovi. “Ako nađu tijelo ijednog mog brata, onda su svi naši s Gradine tu”, govori nam Suad Tatarević, jedan od preživjelih sinova Have Tatarević koja je u jednom danu izgubila svojih šest sinova i supruga. Vahida Duratović ostala je bez tri brata, petnaestogodišnjeg sina, supruga, svekra, svekrve, tri djevera i njihovih sinova. S ognjišta Duratovića 20. jula 1992. godine za ruku je povela jetrvinu kćer. Vahida ne priča mnogo i duboko uvjerena da su svi njeni pokopani u Tomašici pita se kako će preživjeti njihovu ekshumaciju.
Dobro se sjeća da je bila potpuno sluđena onim što je tog kobnog julskog ponedjeljka preživjela. Jednom od vozača kamiona s tijelima ubijenih u njenim Bišćanima rekla je da u njenoj kući na spratu leži ubijena njena jetrva. Ni sama ne zna zašto je to rekla, jer u tom momentu nije ni razmišljala o masovnim grobnicama.
Udruženja žrtava ogorčena

Reakcije vlasti u Prijedoru na otkrivanje masovne grobnice u Tomašici nema. I gradonačelnik Marko Pavić šuti. Ni lokalni mediji ne posvećuju njenom pronalasku neku posebnu pažnju. Posebno je šokantna činjenica da se na stotinjak metara zračne linije od grobnice nalaze prve kuće mještana sela Busnovi, koji su sigurno znali za postojanje ove grobnice. Sve ovo je kod predstavnika prijedorskih udruženja žrtava izazvalo duboko ogorčenje i nevjericu. “Neshvatljivo je da ljudi koji žive u neposrednoj blizini ove, po svemu sudeći masovne grobnice šute toliko vremena o ubijenim civilima iako znaju kakav je bol rodbine nestalih i koliko dugo čekaju da pronađu njihove posmrtne ostatke”, kaže Edin Ramulić iz Udruženja Prijedorčanki “Izvor”.
Prijedorska su udruženja posebno ogorčena na bošnjačke predstavnike u vlasti koji nikakvu posebnu pažnju nisu posvetili činjenici da je u toku ekshumacija tolikog broja ubijenih Bošnjaka.
Uloga prijedorske policije

U dijelovima dnevnika komandanta vojske bosanskih Srba Ratka Mladića navodi se da je Simo Drljača, načelnik prijedorske policije 1993. godine, tražio pomoć od vojske da ukloni oko pet hiljada muslimanskih leševa koje su ranije zakopali u rudniku Tomašica kraj Prijedora. Drljača bi da to “utrapi” vojsci, piše Mladić, i da se leševa “reše spaljivanjem, mlevenjem ili na neki drugi način”.
Milošu Jankoviću, nekadašnjem šefu Odjeljenja veze i kriptozaštite u prijedorskoj policiji je na suđenju Mići Stanišiću, prvom ministru policije bosanskih Srba i Stojanu Župljaninu, bivšem načelniku Centra službi bezbjednosti (CSB) Banja Luka, predočen ovaj dio dnevnika. No, Janković je ustvrdio da za to nikada nije čuo i da mu je “cifra prevelika”.
Tokom suđenja pripadnicima interventnog voda prijedorske policije za masakr počinjen na Korićanskim stijenama dokazano je učešće prijedorske policije kako u masakru tako i u pokušajima sakrivanja tijela ubijenih. Pokušaj uklanjanja tijela je čak i sniman kamerom prijedorskog SUP-a. Danas je ovaj snimak dostupan javnosti.
Brojni pojedinačni neistraženi slučajevi ubistava i nestanaka u koje su upleteni prijedorski policajci, poput nestanka Mesuda Demirovića još nisu istraženi. Učešće prijedorske policije u masakru na Lijevoj obali Sane tek treba da bude utvrđeno. Svoju ogorčenost radom prijedorske policije na otkrivanju tijela ubijenih ne kriju ni predstavnici prijedorskih udruženja. Prijedorska policija do danas nije dala ni mrvu doprinosa za pronalazak barem jednog od nestalih. Prošlogodišnje zabrane okupljanja i komemoracije u znak sjećanja na stradale dodatno su zabrinule prijedorske Bošnjake i produbile nepovjerenje u prijedorsku policiju.
Hitno pokrenuti istrage

Slučaj Prijedora nažalost nikada do kraja nije ispitan. Otkrivanje masovne grobnice u Tomašici će morati otvoriti brojna pitanja. Iz prijedorskog udruženja logoraša ističu da će po hitnom postupku tražiti konačno obilježavanje stratišta prijedorskih Bošnjaka na šta imaju pravo po osnovu Zakona o nestalim osobama. Mirsad Duratović, predsjednik ovog udruženja, za Novo vrijeme kaže da će tražiti hitno pokretanje istrage i provjeriti je li isto učinilo i Odjeljenje za ratne zločine Tužilaštva BiH. Zločinima u Prijedoru institucije države Bosne i Hercegovine konačno moraju posvetiti veću pažnju. U prijedorskom udruženju logoraša uvjereni su da su rezultati samo jedne temeljitije istrage provedene u hijerarhijskoj strukturi agresora mogli bitno utjecati i na presudu Međunarodnog krivičnog suda u slučaju tužbe Bosne i Hercegovine za agresiju i genocid protiv Srbije. Javnosti je dostupan dokument, tačnije naređenje predsjednika Jugoslavije, dakle vrhovnog komandanta Vojske Jugoslavije, da se Z. R. (Bošnjak iz Prijedora) pusti iz logora Omarska kod Prijedora krajem jula 1992. godine, te da mu se osigura slobodan put u Srbiju. Iz Beograda se dakle, upravljalo životom i smrću u Prijedoru. Prijedorska policija je jedna karika u lancu politike čiji je rezultat upravo otkrivena grobnica u Tomašici.
Ulica Sime Drljače

Ako ne u Prijedoru, Simo Drljača, ratni komandant prijedorske policije, za svoje je “podvige” nagrađen na Romaniji. Nakon što je pri pokušaju hapšenja 1997. godine likvidiran od vojnika međunarodnih snaga u BiH “jer im se herojski opirao”, dobio je svoju ulicu u Sokocu.
Koliko još tajni skrivaju uposlenici prijedorske policije koji su učestvovali u dešavanjima iz 1992. godine pokazat će vrijeme. Njihovi glasovi će morati progovoriti. Nekada tako glasno veličani lični “podvizi” naknadno su se pretvorili u tiha šaputanja njihovih svjedoka. Prije ili kasnije, zvuci tišine preostalih sakrivenih prijedorskih grobnica rasutih po prijedorskim poljima smrti morat će se čuti.

Za sedmicnik “Novo vrijeme” 

Music Sudbin