Zhabokrechina

Pise:Ismet Icha Tursic

Neke stvari mi nikad nece biti jasne a jedna od njih je definitivno i taj nacionalizam u Bosni i Hercegovini. Svi se otimaju za nesto sto je vec odavno izgubilo i smisao i vrijednost jer sama zemlja bez ljudi je samo – zemlja. Hajde eto, bio je rat, na nas se srucilo svo zlo koje bi insan mogao da zamisli i siguran sam da nas je najmanje 95% koji smo se u proljece ‘ 92. zatekli negdje izmedju Une i Drine odnosno izmedju Save i mora, barem jednom osjetili da nam je glava u torbi. Prodje rat, u nase drustvo udjose neke nove rijeci kao sto su donacija i Aneks 7 te se cak i pomjerise neke ratom postavljene granice pa je u jednom trenutku to i pocelo da lici na nesto.

Medjutim, na scenu ponovo stupise “brojaci krvnih zrnaca” kojima je bitnije da u svom toru djele koru kruha/hljeba/somuna sa bratom po krstu/krizu/islamu nego da se pobrine da zivot njima, njihovoj i svoj drugoj djeci obezbjede bezbrizno djetinjstvo. Ti isti su i danas na snazi tako da danas imamo Dodika za kojeg je Sarajevo “Teheran light”, Budimira koji je zavrsio iza resetaka neki dan te ovog naseg “nasljednika” koji po mrtvim gazi samo da sacuva poziciju koju mu rahmetli otac ostavi u amanet. Mimo njih, imamo i ministra bezbjednosti koji je tol‘ko “cist” da najvise vremena provodi brinuci se za vlastitu bezbjednost.

Ispod svih ovih “velikana” imamo birokratski aparat na kojem bi nam pozavidio bivsi Sovjetski savez. Glumimo veliku drzavu a nemamo za kifle. Nezaposlenost je skocila na ogromnih 45%, mladog svijeta je sve manje, il’ se ispale il’ se u venu odnosno u potiljak “opale”.

Nivo kulture je prosle godine dosegao novo dno kada se zbog nemara i nebrige zatvorio Zemaljski muzej. Citam negdje da su holandjani u restoraciju nekih njihovih muzeja ulozili nevjerovatnih 375 miliona eura a sve sa ciljem da bi sacuvali svoju kulturu i historiju i da bi im ona njihova “narandzasta” djeca znala odakle dolaze i otkad su tu gdje jesu. Nama muzeji ne trebaju, mi imamo Avaz i Glas srpske da nam kazu ko smo, sta smo i otkad smo tu. Imaju i hrvati svojih “glasila” ali nedovoljno, u protivnom se sigurno ne bi osjecali majorizovani.

Nivo kulture potvrdjuje i cinjenica da jedini koji zaradjuju novac u BiH a da nisu politicari, su vlasnici kafana, kladionica/kockarnica, banki i pogrebnih drustava. To je jedan zacarani krug u koji obicni gradjanin ove zemlje kad upadne nema mu izlaza dok ga drugi ne iznesu. Piti se moze i mora i kad je dobro i kad je lose. Kad zafali “gengi” ima “kladara” a ako se otrese na kladi, ima kredit. Kad se ne mogne vratiti kredit, slijedi povratak u kafanu i pije se dok neko nekome ne stane na zulj ili dok neko ne shvati da je to to, da nema izlaza i da je vrijeme da se digne sidro sa ove planete. Oruzja hvala Bogu ima jos od rata tako da nije problem, ovi iz pogrebnih drustava znaju da ce prica na kraju kod njih zavrsiti. Isto smo divlji zapad opisan u “Za saku dolara” kada dodje stranac u grad a grobar zadovoljno trlja ruke kontajuci “Evo posla!”

Izrevoltiran sam i to pravo, sve mi se ovo pocinje gaditi. Imao sa druga koji je jednom odlucio da virtualnim putem se sjeti majke svim onima koji su mu nekad negdje naudili pocevsi od konobara sto mu svako jutro “zavrne” pola marke, preko nadrkanog taksiste i prepotentnih profesora pa sve do ove trojice gore navedenih na vrhu piramide. Ljudi dole ginu k'o muhe a niko ni da se iza uha pocese. Ljudi se vjesaju za prvo drvo jer nemaju sta da jedu a elita se brine da li u tom i tom kaficu ima wifi. Saobracaj nam je kriminalan, neki dan kod Prijedora otpade tocak sa kamiona i zamalo da usmrti jednu moju zemljakinju koja je samo pukom srecom prezivjela. U Laktasima isto tako neki dan covjeku ispade djete od tri godine iz krila dok je vozio traktor i to pravo pod tockove, jadno djete nije imalo sanse. Gdje je tu kultura u saobracaju, kultura zivljenja, cemu vise ta neka “macho”-furka u folu “Ja sam besmrtan, sta mi ko moze?” Bolan ljudi, milina je zivjeti, milina je znati da postoji to neko sutra ma kakvo ono god bilo.I sam sam nekad bio u tim filmovima, ne bojeci se sta ce biti i spreman na sve medjutim sve vise shvatam da je zivot maraton a ne trka na sto metara, da ono sto ne stignes danas ipak mozda mozes stici sutra.

Sit sam vise crne hronike i smrtnih slucajeva koji da nisu tragicni sigurno bi bili komicni, sit sam dnevnika u kojima je udarna vijest da 8. maja pocinju isplate penzija za april (pa zar to nije najnormalnija stvar i zar takvo sta uopste treba da bude vijest za dnevnika?), sit sam svih tih nabrijanih heroja spremnih da “jebu mater nekom” jer ih je poprijeko pogledao (slucaj u tramvaju prije par godina) ili drkadzija sto se izivljavaju na konobarima (mada ima i dobar dio konobara kojima bio volio opaliti barem cvoku). Dajte vise prestanite se kurciti i izivljavati se jedni na drugima, zivot je  dovoljno zajeban i nepredvidiv i bez vas i vaseg majmunluka!

Umjesto da gledamo kako da napravimo sto bolje sutra mi se okrecemo onome sto je bilo juce pritom zanemarujuci ono sto nam se desava danas. Umjesto da se svaki dan strajkuje i protestuje za bolje zivotne uslove i standarde, za bolje ceste i cistiji zrak/vazduh/havu, mi se i dalje guzeljamo po kafama brinuci se da li ce se AnDZelina udati za Brada u Bosni ili u Los Angelesu, sikiramo se sto nam ne radi internet i jebemo jedni druge u mozak supljim pricama o zivotu koji postoji samo u nasim glavama.

Daj nam Boze bolje danas a za sutra cemo se valjda znati i sami pobrinuti!