Kultura

VEČERA

Elvira Kapo i dobitnik prve nagrade Nezirovic

Objavljujemo vam pobjedničku priču književne nagrade koje nose ime doktora Esada Sadikovića.

Dobitnik ovogodišnje nagrade za priču Večera je Elvedin Nezirović, književnika iz Mostara.

Elvira Kapo i dobitnik prve nagrade Nezirovic

Elvira Kapo i dobitnik prve nagrade Elvedin Nezirović
Foto: Satko Mujagic

Sinoć smo ja i ma femme, kao u neka stara vremena, bili vani. Ostavili smo djecu s mojom mamom i izašli na večeru u jedan restoran u starom dijelu grada. Ideja je bila suprugina, pa sam insistirao na tome da ona i plati (kada se sve sabere, brak je, defintivno, jedino tržište na kojem sam naučio poslovati).

Nije baš da je za stolom sve frcalo od riječi, ali smo se na kraju večeri oboje složili kako odavno nismo bili raspoloženiji za razgovor. Po stolu smo rasprostrli cijeli asortiman svakodnevnih tema i pažljivo birali one za koje smo bili sigurni da se oko njih nećemo sporiti: od posao-kuća-djeca, do sjećaš-li-se-kad-smo… ili moje omiljene jesi-li-čuo/la-da… Jednom riječju: dotakli smo se otprilike svega onog što naš život čini dosadnim i nezanimljivim.

Jesi li čuo da se Kiki ponovo udala?, rekla je u jednom momentu moja supruga. Nije mi promakao način na koji je izgovorila to ime: kao da se radi o nekoj neobično atraktivnoj (u društvenom smislu, naravno) i nama bliskoj osobi.

Ma šta mi reče, odvratio sam sa svom kiselošću bećke šnicle (termin iz jelovnika) koju sam silom gutao. Bilo je očigledno da se kuhar razumije u svoj posao koliko i njegov gazda u pravopis.

Našla je nekog našeg tipa iz Farga, koji je deset godina mlađi! Iz Farga? Moš mislit. Čoeče! Zvučiš mi kao da nemaš pojma o kome govorimo?, dobacila je nakon par zalogaja (ona je elegantno žvakala povrče na žaru), upravo u trenutku kada sam razmišljao da promijenim temu. Zaustio sam da nešto kažem u svoju obranu, ali me je uzbuđujući izraz na njenom licu zasutavio.

Koja slučajnost! Pogledaj ko je ušao, rekla je s primjetnim oduševljenjem u glasu, podigavši vrh brade prema ulaznim vratima. Okrenuo sam se, ali osim nepoznatog para, koji je, uzgred budi rečeno, izgledao kao da ih je život poprilično ubio u pojam, nisam vidio nikog vrijednog pažnje.

Ko? pitao sam.

Pa Kiki! I taj njen Fargo-tip, pretpostavljam.

Dvije žene su veselo mahnule jedna drugoj, dok smo se ja i gospodin Fargo idiotski smješakli. Potom su prišli našem stolu, rukovali se s nama ne baš previše prisno i nakon nekoliko neuspjelih opaski mladog gospodina, kojima nam je nesebično dao do znanja da ima kratki spoj na smislu za humor, ulogorili se u separe preko puta.

Ista stara Kiki, rekla je supruga, dajući svojim riječima nostalgičan prizvuk. Mrzovoljno sam utrpao zalogaj lepine u usta i zalio ga kolom (definitivno sam odustao od šnicle).

Ne mogu da vjerujem da je ne prepoznaješ, dometla je. Prvo malo žvakanja, pa teatralni uzdah. Velika stvar, rekao sam napravivši kretnju kojom sam joj dao do znanja da više ne želim o tome govoriti. I zaista, nije više insistirala na gospođi(ci) Kiki, već se susretljivo latila tema iz rubrike sjećaš-li-se-kad-smo… (što, uzgred budi rečeno, zaista cijenim), pa je napetost koja se iznenada stvorila među nama, brzo iščezla.

Do kraja večere, s vremena na vrijeme bacio bih pogled prema separeu, bezuspješno se pokušavajući sjetiti žene prozirnih očiju i golih, štrkljastih ramena.

Kiki. Kako ti uopće treba biti ime pa da te tako zovu?! Kikandela? Kikica? Kikana? Kijana? Waikiki? Ili je nadimak, što je vjerovatnije, lingvistička posljedica neke davne zgode s kiki bombonama koju i danas rado prepričavaju njeni prijatelji kada se žele našaliti na njen račun? Nešto manje vjerovatno zvučala mi je opcija sroditeljima koji imaju neobično rijedak dar za davanje glupih imena (kako bi joj se, u tom slučaju, mogao zvati brat? Kiko? Ili još gore: Kikandelaber?) Otkuda je poznajem? Iz škole? Ne. Defintivno ne. Neka rodica ili prijateljica (ili jedno i drugo) moje supruge? Šezdeset posto.

Prevrtao sam sjećanja kao stare, davno odbačene stvari u nekom skladištu, uzalud tražeći mjesto i vrijeme u koje bih je mogao smjestiti, ili ljude s kojima bih je mogao povezati. Na neki način, slučaj Kiki je otkrivao i sve tanji arhiv naše zajedničke, bračne memorije: odavno smo prestali ponavljati stare priče i prisjećati se ljudi koji su nam nešto značili. Moglo bi se to reći i na direktniji način: što je naš brak duže trajao, to je u njemu bilo sve manje uspomena.

Dragi, ne želim da ti bude neugodno zbog Kiki, rekla je nakon izvjesnog vremena i pažljivo ispružila ruku preko stola stišćući mi podlakticu svojim prstima. Za trenutak sam ponovo osjetio prijatan miris parfema: Dior, njen omiljeni. Znala je nekoć trošiti cijelo bogatstvo na te tričarije.

Zašto misliš da mi je neugodno? Uostalom, zar nismo apsolvirali tu temu.

Kako ti kažeš, rekla je i povukla ruku na svoj dio stola. Pogledaj, skoro je jedanaest. Zar već?

Mahnula je dečku na kasi i za nekoliko trenutaka on se stvorio pored nas s malim blokom u lijevoj i olovkom u desnoj ruci. Pedešes maraka, sračunao je naš Aristotel.

Oprostite, koliko?, pitala je supruga.

Pedešes.

I dok je u blagom šoku pretraživala novčanik u potrazi za novcem, džentlmenski sam je podsjetio da još uvijek na otmjenim mjestima postoji običaj ostavljanja bakšiša. Presjekla me je pogledom, što je u prijevodu značilo ako to još jednom spomeneš, imat ćeš ozbiljan problem. Naravno, nismo ostavili bakšiš. Ali sam se na putu kući ipak sjetio otkuda poznajem Kiki.

Leave a Reply