U POVODU 23.JULA, DANA SJEĆANJA NA MASAKR U ZECOVIMA I ČARAKOVU

Zapisala i uredila : Ferida  Crljenković  Kadirić

ISPOVIJEST MUHAREMA DOČANINA

Dobro se sjećam tog sudbonosnog dana. Bio je četvrtak, 23.juli . Osvanuo je lijep,sunčan dan. Već oko 8 sati se čula pucnjava oko sela. Pošto u Hambarinama nije bilo žive duše osim četnika, bili smo totalno odsječeni od Rakovčana, Rizvanovića i Bišćana. Nismo imali pojma šta se tamo dešava, iako se otud već tri dana čula pucnjava. Sada, kada se pucnjava sve više i više približavala nama, narod se uznemirio. Nije se znalo šta bi bilo najpametnije uraditi, iako smo očekivali da bi to moglo biti čišćenje. Tih dana se ionako samo o tome pričalo, ali to ,,čišćenje” je svakozamišljao na svoj način.

Većina je mislila da će srpska milicija ući u selo, pretraživati kuće, nebi li našla oružje, voditi one sa spiskova u logore a da ostale neće dirati. Krizni štab nam je javio da su Srbi poručili da svi moramo čekati u svojim kućama.

Većina je tako i uradila. Svako je pošao svojoj kući, jer nije znao kuda da bježi, kad je pucalo sa sviju strana.

Ja sam odlučio da se opet sakrijem u moje skrovište u kupatilu, pa šta mi dragi bog dadne. Žena je već bila spremila doručak i donijela mi u kupatilo. Napravila je moje omiljeno jelo, mlade krompire, pečene na mladom maslu, ali meni ništa nije išlo krozgrlo. Uzeo sam samo jedan krompirić i zatražio vode. Popio sam gutljaj i rekao ženi:,,Nosi ovo sve u kuhinju a onda dođi kod mene.”

Kad se vratila rekao sam joj:,,Rubija, ostani ovdje kod mene. Ovdje nas, akobogda, neće niko naći. Ako ostanemo živi, ostaćemo oboje, ako poginemo, poginućemo oboje!

Šta nam bog da! ”

Po njenom izrazu lica vidio sam da joj se moj prijedlog ne sviđa.

,,Muhareme, ja bi radije išla Irfinoj kući, tamo ima puno žena. Možda je sigurnije. ” gledala me je molećivo. Irfina kuća je bila odmah preko puta.

,,Ako misliš da ti je tamo sigurnije, a ti haj, samo nemoj zaključavati vrata na kući, samo ih pritvori. ” rekao sam joj.Ona je otišla, a ja sam ostao sam, očekujući šta će se desiti. Odlučio sam da pucam ako me nađu, jer imao sam pištolj uza se, a znao sam šta me čeka, ako me uhvate.

Učio sam sve što sam znao i molio dragog  Allaha da me spasi i sačuva.

Pucalo se na sve strane. Već se čula i galama četnika po cesti. Vikali su: ,,Gazda!Gazda! Ima li koga? Ustaše, izlazite, majku vam ..! ” Čuo sam glasove i u svom dvorištu. Srce mi je ubrzano kucalo, htjelo je da iskoči. Ubrzo su ušli u kuću. Hrljali su po kući, lupali, razbijali, vjerovatno tražeći pare i zlato. Po glasu sam prepoznao komšiju iz Zecova. Kad sam čuo da ga zovu po imenu:,,Ima li ga?” bio sam siguran da je on. Ušao je u kupatilo. Prestao sam i disati. Vidio sam mu čak i cipele ispod vrata. Skoro da bi me dodirnuo.

,,Nema ga ni ovdje! ” doviknuo je ostalima. Meni je laknulo.On je izašao, ali je jedan drugi četnik zavirio na vrata od kupatila. Na svu sreću, ni on nije zatvorio vrata za sobom i to me je spasilo. Ubrzo nakon njegovog izlaska, čuo sam glas jednog četnika kako viče: ,,Pali kuću! ”

,,Nemojte braćo paliti kuću!”začuo sam i glas moje žene.

,,Ma , pali bolan kad ti kažem!”

Moja žena je i dalje vrištala i molila:,,Nemojte braćo paliti!”

Pretpostavljao sam da su je tražili među ženama, možda su tražili pare ili mene.

Nije me odala,ali se bojala da ću izgoriti u kući i zato je toliko vrištala. Začula se i pucnjava u dvorištu. Poslije toga,nisam je više čuo.

U kupatilo je neki od četnika ubacio zapaljen jastučić. Uhvatio me je strah. Prije dvije godine svu kuću sam obložio lamperijom i kupio ručno rađeni namještaj. Znao sam kako će to brzo goriti ako plane. Gušio me je dim, ali nisam još smio izići iz svog skrovišta. Samo sam stavio maramicu na usta i nos. Tek kad se smirilo u kući, kad se više nisu čuli glasovi, ustao sam i malo odškrinuo prozor na kupatilu. Razmišljao sam da iskočim kroz prozor, ali na njemu su sa vanjske strane bile poredane vazne sa cvijećem. Ako bi koju srušio iskačući, odmah bi me primjetili. Zato nisam ni pokušao iskočiti. U kupatilu je bilo nekoliko kanti vode, jer često je bila puna kuća naroda, a tekuće vode nije već odavno bilo. Ugasio sam to jastuče što je tinjalo a onda je odjeknula eksplozija. Pretpostavljao sam da je to eksplodirala plinska boca,s kojom sam nekad išao na teferič u šumu ili u svoj voćnjak.

Četnici su mislili da je to eksplodirala bomba i odmah su se razbježali od moje kuće, jer su mislili da ih ima još. To mi je dobro došlo, pošto sam smio gasiti po kući. Uz pomoć vode iz kupatila, uspio sam sve ugasiti pošto se vatra još nije bila razbuktala. Onda sam polako počeo puzati prema kuhinjskim vratima, koja su vodila u voće, a ono se naslanjalo na šumu. Vrata su bila odškrinuta,tako da se moglo vidjeti dvorište. Provirio sam. Nije bilo nikoga u dvorištu. Malo dalje, uz put, pred kućom jednog komšije čula se galama. Znao sam da me otud nemogu vidjeti, pa sam polako, puzajući krenuo napolje. Čatrnja je bila udaljena oko 20 metara.Morao sam tuda proći.Kada sam stigao do nje,ukazala mi se strašna slika. Tridesetak metara dalje, u travi, ležala mi je žena. Nije se micala. Ukočio sam se. Klonule su mi i ruke i noge.

Pomislio sam: ,,Kurvini sinovi, pa nisu valjda i žene ubijali!”

U tom trenutku, začuo sam glasove na putu. Znao sam da bi me četnici primjetili čim bi skrenuli u moje dvorište. Zato sam skočio i potrčao kroz voćnjak. Opazili su me i zapucali, ali me nisu vidjeli.Metci su fijukali kraj mene dok sam bježao u šumu ali me na sreću nijedan nije pogodio. Kad sam napokon uskočio u granje,osjetio sam olakšanje.Bilo je dosta šipražja, gdje se moglo uvući, pa da budeš koliko-toliko siguran. Našao sam jedan takav grm i pritajio se.

Po selu se i dalje čula pucnjava i galama.

U jednom trenutku začuo sam šuštanje lišća, a onda i prigušen glas mog sina Hamde: ,,Babo,jesi li to ti?”

,,Jesam. Hodi ovamo!” odgovorio sam mu isto tako prigušeno.

,,Fala bogu da si ostao živ.Silni narod je pobijen danas!” rekao mi je uvlačeći se u moj grm. ,,Jesi li vidio mater?” pitao sam ga pažljivo.

,,Nisam ni bio kod kuće.Krio sam se cijelo vrijeme po šumi.” odgovorio mi je.

,,Hajde onda polako kući, vidi šta je s njom. Pazi da te ne primjete četnici,možda još vršljaju po selu!”

Nisam mu htio reći da mu je mati vjerovatno mrtva, dok sam ne vidi.

Brzo se vratio nazad.Samo je stavio prst na čelo.

,,Ubijena je.” jedva je progovorio.

Bio je blijed, kao bez kapi krvi u licu.U meni je splasnula i posljednja nada. Stalno sam mislio da je možda bila samo onesviještena a ne mrtva. Sad mi je postalo sve jasno. ,,Moja Rubija je mrtva!” tutnjalo mi je u glavi.

Želi sam kriknuti,vrištati, istjerati bol iz prsa, ali ništa od toga nisam smio. Nisam smio čak ni glasno zaplakati.Bojao sam se čuće me gadovi, a i zbog sina sam morao ostati pribran.

,,Sine,gadna vremena su došla. Možda je bolje što se smirila. Ko zna šta nas još čeka.

Nego, možeš li ti nju nekako donijeti dovde?” pitao sam ga.

,,Nemogu!” odgovorio mi je kratko i dalje gledajući u zemlju. Čučao je i držao se rukama za glavu.Suze su mu u potocima lile niz obraze. Jecao je, ali je nastojao da ja to ne primjetim.Bilo mi je čudno što mi je rekao da ne može donijeti mater,jer u posljednja dva-tri mjeseca je jako omršavila, kao i ja sam. Često smo gledali dvogledom kako gori Kozarac. Tamo nam je bila udana kći Edina,naše najmlađe dijete,naša mjezimica.Već dva mjeseca nismo ništa znali o njoj, ni gdje je otišla sa djetetom, ni da li joj je živ muž, ništa, baš ništa. To nas je oboje, i mene i Rubiju jako sikiralo, prosto smo se topili.

,,Kako ne možeš donijeti mater, pa znaš kako je omršavila u posljednje vrijeme.Lagahna je kao perce!”čudio sam se sinu.

,,Hajde i ti babo sa mnom, pa ćeš sam vidjeti zašto ne mogu!” odgovorio mi je potišteno.

Krenuli smo polako.Već se bilo smrklo i pucnjava se polako smirivala, ali smo ipak bili oprezni. Napokon smo stigli do čatrnje a zatim i do Rubije.

Sav sam se stresao od prizora koji je bio ispred mene.

Imala je samo jednu polovinu glave. Gledao sam okolo ali druge polovice nije nigdje bilo. Lijeva ruka joj je bila ispružena uz tijelo a desnom se držala za ostatak glave , kao da pridržava mozak da ne ispadne. Bio sam siguran da je ubijena dum-dum metkom.

,,Hamdo, sine. Donesi jednu deku iz kuće, da je zamotamo.Ovako je nemožemo nositi!”kazao sam sinu. Poslušao me je i ubrzo se vratio sa dekom.

Razastrli smo je na travu a onda polako i pažljivo prenijeli beživotno tijelo na nju. Zamotali smo ga i polako noseći krenuli prema šumi, jer se ionako nismo smjeli više zadržavati kod kuće.Kad smo stigli u šumu, već je bio potpuni mrak. Pucnjava se i dalje čula u selu pa se nismo usudili ići kući po lopate.

Veče smo proveli učeći kraj Rubije ali čim se razdanilo, donijeli smo alat i počeli kopati mezarluk. Izabrao sam mjesto, ispod jedne mlade šljive. Zemlja je bila jako tvrda jer danima nije bilo kiše, a bile su i velike vrućine.Nismo dugo kopali, kad sam primjetio da prema nama idu tri brata Karupovića. Znali su šta se dogodilo.

Najstariji Zahir mi reče: ,,Muhareme, nije ona zaslužila da je tu kopaš. Mi smo već ukopali našeg strica Fehima u mezarluke, u Greblje. Hajde da i nju tamo ukopamo. Ima gore još ljudi, pomoće nam.”

Bilo mi je drago to čuti jer znao sam da nas dvojica nebi tako lahko iskopali mezarluk. Greblje je bilo udaljeno oko 500 metara. Pokazao sam ljudima gdje će kopati a onda otišao kući da nađem daske. Sreća što sam od ranije imao gotovih dasaka pa sam imao od čega napraviti tabut dasku. Stavili smo mrtvo Rubijino tijelo na nju i polako odnijeli na Greblje. Kako su mezarluci bili kraj samog puta, morali smo organizovati stražu, da nas nebi četnici iznenadili.

Brzo smo zakopavali, brže nego što je uobičajeno. Kad smo završili, proučio sam sve što se uči mrtvome na mezarluku, a ostali su aminovali. Bilo nas je oko 20 ljudi.

Ustao sam i gledao u mezarluk. Sve mi se činilo nevjerovatno, kao jedan ružan san. Onda mi je prišao komšija Šefik Siječić.

,,Šta moreš Muhareme, takva joj je sudbina. Nije jedina. Silni su juče pobijeni.” tješio me je. Znao sam da mu nije niko rekao tužnu vijest, a nije bilo smisla više kriti od njega jer su se morali kopati novi mrezarluci. Odlučio sam da mu ja kažem.

,,Šefiku, memi je jako teško, ali kad razmislim, mojoj ženi je 55 godina, ona se naživila. Ali, moram ti reći…i tvoj sin Nermin je juče ubijen, i njega moramo ukopati.”

Na te moje riječi on se skljokao na zemlju. Donijeli smo vode i umili ga. Jedva je došao sebi. Sve do tog trenutka mislio je da mu se sin Nermin krije negdje u šumi. To mu je bio jedinac, njegova nada, nasljednik.

Sada je ležao mrtav, donesen i ostavljen iza međe, zajedno sa svojim jaranom, sinom Ibrahima Salihovića. Četnici su ih opazili dok su se krili u kukuruzima i tu su ih pokosili rafalima. Nermin je bio stekao jedno dijete, a njegov jaran je bio još momak.

Komšije su ih našle slučajno, i sami krijući se, a onda donijeli na mezarluke, da ih pokopamo. Morali smo požuriti, jer sunce je već bilo uveliko izašlo, a znali smo da će četnici opet doći u selo da pljačkaju. Neki su predlagali da ih zajedno pokopamo u jedan mezarluk, ali nisam to dozvolio.

,,Ima mjesta, a ima i nas dovoljno, kopaćemo obojici posebno!”

Šefik je sjedio i gledao kako momci kopaju . Kršio je prste i čupao kosu. Nije vjerovao da se to njegovom Nerminu kopa mezarluk. Uvijek je mislio da će Nermin njega spustiti u mezarluk, a šta je dočekao.

,,Što nije bog uzeo mene, što je njega. Osta ono jadno dijete sirota, neće oca ni upamtiti.” uzdahnuo je teško.

Kad smo bili gotovi sa kopanjem, momci su donijeli mrtve iza međe.Šefik je prišao sinu i kleknuo. Milovao ga je po kosi i ljubio. Svima nam se srce cijepalo ali mu nismo mogli pomoći. Svako od nas je takođe predhodni dan izgubio nekog iz porodice a nama samima je bila glava u torbi.

,,Šefiku, moramo ih zatrpati prije nego što stignu četnici, već se čuje pucnjava!” opomenuo sam ga.

Teška srca, odmaknuo se od sina. Kad smo završili sa ukopom, proučio sam i njima sve što treba, samo obojici ujedno, jer pucnjava se približavala sve bliže. Na samom kraju učenja, oni što su stražarili su povikali su: ,,Bježite! Eto četnika!”

Svi su se razbježali, ali ja nisam htio prekinuti učenje. Kad sam završio, imao sam samo toliko vremena da skočim za obližnju među.Putem se približavao transporter sa sa četnicima.Ugledali su svježe mezarluke i lopate razbacane okolo.

Majku im ustašku …, ko im je dozvolio da zakopavaju đubrad?” psovali su ljutito. Nisu me primjetili iako su razgledali okolo, svjesni da nismo mogli daleko pobjeći.

Produžili su dalje a meni je laknulo. Samo me dragi Allah zaklonio da me ne primjete. Kad su dobro poodmakli krenuo sam jednim putićem prema kući Saliha Kljevca, koja je bila na kraju sela i veoma blizu šume. Znao sam da su i ostali otišli u tom pravcu. Bilo je puno naroda u toj kući, najviše žena i djece, ali i okolo kuće, u voćnjaku, iskupilo se sigurno stotinu duša. Većina je gledala ispred sebe i tiho plakala. Prepričavali su se jučerašnji događaji. Gotovo da nije bilo familije iz čije kuće nije bio neko ubijen. Narod se spontano tu okupio, jer svako se nadao da četnici neće tu navraćati, pošto je kuća bila prilično zabačena i odmaknuta od glavnog puta. Nažalost, svako je od svoje kuće došao praznih ruku, onako kako se zatekao, a trebalo je jesti. Bilo je puno male djece koja nisu shvaćala situaciju u kojoj smo se nalazili, nego su naravno počela plakati kad su osjetili glad. Mnoge žene nisu se usuđivale ići nazad kućama po hranu jer četnici su već uveliko pljačkali po selu.

Iz tog razloga sam poslao sina Hamdu i bratišnju Minku da odu donijeti brašna iz moje kuće.To ih je oboje moglo koštati glave jer su ih četnici primjetili kad su se vraćali. Pucali su za njima, ali su se oboje, hvala bogu, vratili neozlijeđeni.

Bilo nas je previše oko kuće, pa smo odlučili da se raspemo po šumi.

U tome je pala i noć. Bila je to lijepa, topla, ljetnja noć, ali mi to nismo primjećivali. Nama je svaki minut bio dug kao sat, svaki sat, kao dan.

Željeli smo da se probudimo iz tog ružnog sna i osjetimo olakšanje. Nažalost, sve je to bila java i nismo se mogli nadati ničem boljem, samo gorem, ako je moglo biti gore, a jeste.

Bilo je negdje oko 9 sati, kadmi je jedan komšija rekao: ,,Muhareme, ono bi morao biti plamen od tvoje kuće, hajde ti pogledaj!”

Presjeklo me je. Izašao sam na čistinu i pogledao u pravcu moje kuće. Nije bilo daleko, otprilike 500 metara. Iza voća se izvijao plamen. Bio sam siguran da jeste baš moja kuća. Pošto se već bilo smrklo, plamen je još strašnije izgledao. Blještala je sva okolina. Znao sam da nemogu ništa učiniti, ali me nešto vuklo kući. Krenuo sam polako i došao do svog voća. Sakrio sam se u jednu živicu i nijemo promatrao.

Sve su zapalili, čak i kućica na čatrnji je gorjela. Bilo je strašno gledati.

Kuća i šest štala okolo gori. Sve je blještalo, kao i da nebo gori.

Suze su mi se same slijevale niz lice. Sva moja imovina, sav moj trud ode u nebo a ja gledam. Da mi bar nisu ženu ubili, bilo bi drukačije. Ovako, šta mi ostaje?Praznina.Samo praznina.Goli život, a ni on ne vrijedi probušene pare.

Hiljadu misli mi je prolazilo kroz glavu a nijednu nisam uspio skontati. Sve mi je bilo jasno a opet nije ništa.

,,Zar može čovjek ovo sve dočekati, a zašto, zašto sve ovo? Od jučerašnjih prijatelja i komšija. Imaju li ikakvu korist od toga što su mi ubili ženu, od ovoga što sad gori toliko imanje?”pitao sam se.

,,Šta sad da radim? Ima li smisla živjeti dalje, sam, bez igdje ičega?

Kriti se od ove gamadi, od ovih pobješnjelih pasa koji siju smrt na svakom koraku i pale sve oko sebe. Uživaju u krvi i tuđim mukama.

Jesu li to ljudi ili monstrumi? Jesu li to planirali otprije ili su odjednom poludili?

Ali neka, kazniće njih bog, kad tad, makar na onom svijetu! A doći će i moj dan!Nemogu oni tek tako proći. Da mi se bar sinovi uspiju spasiti.

Moja Dina je možda već na slobodnoj teritoriji, kćer Sabina i onako živi u Njemačkoj, pa mojih šestoro unučadi.

Ipak nisam sam. Ima smisla živjeti dalje. Ali sam im se neću predati u ruke!” razmišljao sam tako gledajući kako gori sav moj trud. Mržnja u srcu je rasla, sa svakom srušenom gredom bila je sve veća.

Bio sam već jako premoren i iscrpljen jer ni prošlu noć nisam ni okom trepnuo.

Prevario me san. Prenuo sam se kad je već svićalo. Znao sam da u to doba nema četnika u selu, pa sam odlučio da odem kući i pogledam jeli išta ostalo čitavo. Pred kućom me čekala tužna slika. Sve je još tinjalo i pušilo se.

Čak su zlobnici i pšenicu koja se nalazila u traktorskoj prikolici, zapalili.

Čudio sam se kako bar nju nisu ostavili, jer valjalo bi i njima poslije, ali od njih se moglo sve očekivati pa i to. Hodao sam oko kuće tužna srca, i kad sam vidio da se ništa više nemože spasiti, uputio sam se natrag prema Salihovoj kući. Iskupilo se bilo još više naroda nego predhodni dan. Sjeo sam malo s ljudima a onda je među nas došao jedan dječak iz komšiluka. Bio je blijed i preplašen. Jedva je govorio.

,,Uhvatili su me četnici, kad sam išao kući po hranu. Pitali su me gdje je narod, kako to da nema nikog u kući. Šutio sam a onda su me počeli tući. Rekli su mi da me neće ubiti ako kažem ostalim muškarcima da se moraju predati. Kažu:,,Ako se sami predaju, nećemo im ništa, a ako ne, onda ćemo ih mi tražiti i sve pobiti!”

,,Eto to sam vam došao kazati, a vi sad kako hoćete.” završio je dječak uplašeno.

Ljudi su se uskomešali, nisu znali šta da rade. Ja sam ih uzbuđeno molio:

,,Nemojte se bolan predavati! Pobiće vas kao i one juče! Hajmo u šumu.Ko bilo će ostati živ.” Bez obzira na moje molbe, dvadeset i šest ljudi se odlučilo predati.

Moj sin se takođe predomišljao.  Primjetio sam da bi se on najradije išao predati.

,,Sine, vidim šta si naumio, ali slušaj šta ću ti reći! Kreneš li da im se sam predaš u ruke, radije ću te ja ubiti jednim metkom, nego da se oni iživljavaju nad tobom!A ti sad razmisli.” zaprijetio sam mu ljutito.

Znao je kakva je moja narav i da se sigurno ne šalim, zato je odustao.

Nije se pridružio onim ostalima, koji su otišli da se predaju. Mi preostali smo zašli dublje u šumu, jer s mo se bojali da će oni što su se predali, morati odati gdje su ostali. Nakon kratkog vremena, pet-šest mladića iz one grupe, koja se predala, dotrčali su preplašeni u šumu.

,,Svi su pobijeni! Svi!Mi smo jedini uspjeli pobjeći, kad smo shvatili da će nas strijeljati. Neke su i pogodili u bijegu!” pričali su uzbuđeno.

Okrenuo sam se svom sinu:,,Eto vidiš sine, da me nisi poslušao šta bi bilo sa tobom!

Ima babo malo više iskustva sa njima od tebe. Njima je slagati i pogaziti riječ, kao popiti gutljaj vode.”

Šutio je i gledao u zemlju, jer je znao da sam u pravu….

P.S: Muharem Redžić Dočanin je u međuvremenu prije nekoliko godina preselio na Ahiret i ukopan je kraj svoje Rubije. Ovu ispovijest je slušajući ga za vrijeme njegovog izbjegličkog boravka u Regensburgu zapisala Ferida Crljenković Kadirić.