TRAGOM NAFAKE

Ovu Novu godinu zelimo zapoceti pozitivno zato zelimo sa vama podijeliti jednu jako lijepu i pozitivnu pricu o porodici Ljumanovic iz Srebrenika koji su svoju nafaku nasli u Hambarinama i nasem Prijedoru. Supruga Mirela predaje bosanski jezik u OS u Hambarinama a Selmir radi kao bibliotekar u biblioteci Humano Brdo 2010.

Ovo nije moja priča. Ovo je priča nekoliko hiljada koji su slični meni. Ono što me razlikuje od njih je puka slučajnost. Neka luda sreća. Nafaka…

Muž i ja, oboje profesori, upoznali smo se u jednoj školi dok smo odrađivali pripravnički. Sa polaganjem stručnog ispita, završili smo i sa nastavničkom karijerom. Vjenčali smo se i počeli živjeti kao podstanari. Muž se zaposlio u pekari, a ja u trgovini. Nismo više ni sanjali o poslu u struci, ali smo se i dalje,tek tako,prijavljivali na konkurse. Posao nam je bio težak i slabo plaćen ali smo mi i time bili zadovoljni. Kada krene po zlu, onda se sve nadovezuje jedno na drugo. I pekara i prodavnica su slabo poslovale, pa smo oboje ostali bez posla.

Iako nismo vjerovali da ćemo ikada dobiti posao u struci, otkako smo položili stručni ispit, stalno smo se prijavljivali na konkurse. Išli smo na intervijue širom BiH. U šali kažemo da smo upoznali više direktora  škola od bilo kojeg prosvjetnog inspektora ili ministra prosvjete. Iako je muž bio 6 godina na Birou, a ja 4, niko nas nije primio. Svi su primali radnike preko veze, iako su imali manje bodova od nas. U jednoj osnovnoj školi su mi rekli da mi prijava nije tačna jer nisam navela gdje sam našla konkurs (škola iz Srebrenika je objavila konkurs u Mostarskom listu, pa ga nisam ni našla, već sam za njega čula), uz to  su mi još rekli da mi je istekla potvrda o radnom stažu. Smiješno ili žalosno,ni sama ne zman šta da kažem. Ko nije prošao ova ponižavanja od kolega i ne zna o čemu pričam. Svi su primali nekoga svog. Par puta sam doživjela kratkotrajnu sreću. Jednom su mi javili da sam primljena, a kada su podatke objavili na internetu, moga imena i prezimena nije bilo ni na mapi, drugi puta su mi su mi javili da sam primljena u Tešnju, pa su me kroz par minuta nazvali i rekli da nisam primljena jer su mi greškom bodovali staž sa Biroa (oni boduju samo one koji su s njihovog Kantona, što ja smatram diskriminacijom). Da su nam bodovali staž sa Biroa i muž i ja bi bili među prvima. U par škola su nam srdito rekli da se nismo trebali prijavljivati na njihov Kanton, jer imaju oni svoje. Počela sam da razmišljam čiji smo to mi kada smo svuda tuđi i toliko beznačajni? A nismo beznačajni. Ja sam bila veoma aktivna članica Preporoda i poznavala sam puno ljudi. Oboje smo bili aktivni u političkim strankama. Svi su nam obećavali posao, a mi se jadni nadali.

Jednoga dana se desio veliki preokret u našem životu.

Mužu su javili da je primljen u jednoj školi u Cazinu. U to nisam vjerovala dok nije počeo da radi. Pogodite zašto su ga primili? Pa naravno, jedini se prijavio na konkurs.  Tada smo se preselili iz Srebrenika u Cazin. Dobili smo i sina. Bilo mi je jako teško samoj s bebom u tuđini. Osjetila sam gorčinu tuđine i tjeskobu zidova. Najteže mi je bilo što su sve neškolovane žene iz komšiluka radile, a ja u cijelom komšiluku ostajala sama kod kuće. Stalno sam maštala o tome kako ću biti profesorica i imati svoju platu, ali kako je vrijeme odmicalo,šanse su mi bile sve manje. Muž mi je stalno govorio kako je nas sa bosanskim puno i kako se nikada neću zaposliti. Nikada se nisam složila s tim. Muž je razbijao moju iluziju, a ja sam se i dalje prijavljivala na konkurse, samo što to više nisam doživljavala ozbiljno, već kao strastveni hobi. Čak sam i poštaru rekla da mi ne donosi poštu, jer znam šta piše.

Uvijek,kada smo prolazili kroz Prijedor, uzdahnula bih i rekla :“Eh, da smo bar ovdje… “Možete zamisliti šta mi se desilo?    Dragi Allah je uslišio moju dovu. U ovo teško vrijeme, ja sam se prijavila na konkurs u školi na Hambarinama i dobila posao na neodređeno. To je bio neopisiv osjećaj. Kada sam potpisivala ugovor, nisam mogla od uzbuđenja da ga čitam, nego sam zamolila sekretara da mi pokaže gdje piše neodređeno. Meni se ispunila najveća životna želja. Niti sam ikada prije toga svraćala u Prijedor, niti sam čula za Hambarine. Nikada nisam mogla ni zamisliti da negdje postoji mjesto slično mom rodnom kraju i da postoje ljudi po mentalitetu slični onima iz mog komšiluka. Nikada nisam ni pomišljala da mogu negdje živjeti,a da ne budem doživljena kao stranac i da se tako i ne osjećam. Jako sam zahvalna ljudima koji su bili na tom intervijuu. Nikada do tada ni u jednoj školi nisam imala tako prijatan razgovor. Zbog njihove ljudskosti i topline, Prijedor u koji sam se već zaljubila na prvi pogled, još više je zabljistao u mojim očima. Par dana nisam mogla ni zamisliti da radim ono što volim. Imala sam osjećaj da sanjam i stalno me bilo strah da ću se probuditi među četiri zida, bez obaveze i cilja.

Tek sada sam ja bila ja. Potpuna, ponovo jaka i sigurna u sebe.

Škola je moja ljubav. Djeca su moj život. Možda malo pretjerujem, ali skoro svo svoje vrijeme posvećujem poslu, ne zato što to moram, nego zato što to volim i uživam u tome.

Želim svakome dobro, pa mi se dobro i vratilo. Za nafakom moramo tragati, ali treba znati da nafaku ne daju ljudi, nego dragi Allah. Ja sam sada presretna. Imam posao, svi smo zdravi i okruženi smo dobrim ljudima. Ne treba nam ništa više od toga. Na kojoj god relaciji putujem : Prijedor- Srebrenik ili Srebrenik –Prijedor, osjećam se isto. Gdje god da krenem, tamo mi je kuća, a odakle god da krenem, ostavljam drage ljude koji mi fale i kojima falim. Ja sam svoju nafaku pronašla i predlažem svima da ne čekaju ,već da se bore i ne odustaju. Ako u nešto čvrsto vjerujemo, to će nam se kad-tad ostvariti.

Ovo nije moja priča, ovo je moj život.

Selmir i Mirela Ljumanović