Švedski novinar: Informacije o Tomašici ‘96. smo dobili od predsjednika HHO Ivana Čička

Tonči Percan je jedan od članova ekipe švedske državne televizije (SVT) koja je još u januaru 1996. godine otkrila da se na području rudnika Tomašica kod Prijedora nalazi masovna grobnica, za koju se u protekla tri mjeseca ispostavilo da je najveća na Balakanu. U razgovoru za Klix.ba kaže da je jako iznenađen što je do iskopavanja posmrtnih ostataka došlo tek nakon toliko godina.

Klix.ba je jučer objavio tekst o ovoj posjeti švedskih novinara, predvođenih Bengtom Norborgom. Percan, nekadašnji voditelj vijesti na SVT za građane s prostora bivše Jugoslavije u Švedskoj, a sada novinar freelancer, za Klix.ba je ispričao kako su zapravo došli do Tomašice i kako je to sve izgledalo odmah po okončanju rata.

“Dobili smo informaciju da je Tomašica vjerovatno najveća grobnica, a dao nam ju je Ivan Čičak, predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora. Oni su zapravo imali svjedočanstva bosanskih izbjeglica koje su dolazile u Hrvatsku, a i mi smo dobili neka imena tih izbjeglica. Na teren smo išli sami bez ikakvog osiguranja. Obilazili smo sela u okolici i jednostavno pitali ljude znaju li nešto o tome. Našli smo nekoliko svjedoka koji bi nam mogli otprilike reći gdje je to bilo i šta su oni čuli, a imali smo i svjedoke iz prve ruke koji su vidjeli kamione s tijelima, čuli pucnjavu. Lokalni stanovnici su nam govorili o ubijanju civila”, kaže Percan.

Švedskoj ekipi je tada rečeno da je oko 1.000 ljudi pokopano u Tomašici. Mi naravno nismo vidjeli nikakve posmrtne ostatke, priča Percan, ali smo bili kod rudnika i snimali.

Tonči Percan

“Kada smo vidjeli da su grobnicu zvanične institucije tek sada otkrile nas je to iznenadilo, jer smo mi informaciju o njoj imali i objavili prije toliko godina. Pokušao sam saznati zbog čega je to trajalo toliko dugo i stupio sam u kontakt sa Institutom za nestale osobe Bosne i Hercegovine. Istražitelj me pitao zbog čega mi tu informaciju nismo dostavili ‘96 njima, što me malo čudi. Mi nismo policija ili tako što i ne dostavljamo informacije na takav način. Ta naša vijest je obišla cijeli svijet, sve TV kuće su prikazale te naše slike, tako da smo mi držali da je i u Bosni poznato da smo mi pronašli ili da smo tvrdili da smo pronašli jednu novu masovnu grobnicu”, kaže Percan.

Sam odlazak u takva područja nije bio nimalo jednostavan. Percan se prisjeća kako je u to vrijeme sretao i druge kolege novinare na raznim područjima u Bosni te da ih je bilo strah istraživati priče o ratu, čak i u prisustvu međunarodnih trupa.

“Kada smo došli u Prijedor i sela oko Prijedora, imali smo osjećaj da su i vojnici i stanovnicu u nekom šoku, kao da su zabrinuti. Sretali smo i lokalnu policiju, pa nas je bilo strah da nas neko ne zaustavi, bojali smo se da će nas zlostavljati policija Republike Srpske. To se nije desilo, jer mislim da su oni tad imali važnijih problema od toga da ganjaju neke novinare”, kaže naš sagovornik.

Švedska novinska ekipa je u Prijedoru provela nekoliko dana. Do informacija koje bi im bile od pomoći su dolazili vrlo teško. Lokalno srpsko stanovništvo je odbijalo bilo kakav razgovor, dok su oni koji su pristajali pričati ouglavnom bili Bošnjaci ili Hrvati koje su tamo sretali.

“Bili smo tad kod nekoliko lokalnih Srba, Razgovarali smo s njima dugo, ali ništa nam nisu htjeli reći. Bošnjake i Hrvate koje smo sretali bili su vrlo uplašeni. Ljudi koji pričaju na tom snimku žive u blizini Tomašice i pristali su govoriti samo pod uvjetom anonimnosti”, priča Percan.

Ovaj novinar porijeklom iz Hrvatske, koji već 40 godina živi u Švedskoj, kaže da ga je sada nakon svega najviše pogodila priča Mirele Karagić djevojke iz Prijedora koja je imala dvije godine kada joj je otac ubijen i koja se nada da će ga sada napokon sahraniti. Jednim od najvećih problema Percan vidi, kao i veliki broj drugih, to što su neki osuđeni za zločine u Prijedoru, a Tomašica se nije našla u optužnici. “Sve je to malo čudno”, dodaje on.

“Tomašica je za mene jedno od najvećih novinarskih otkrića. Nakon 19 godina pokazalo se da smo bili upravu i na pravom tragu. Neki su nas ismijavali da smo izmislili priču kad se nakon godinu, dvije nšita nije desilo. Našu reportažu su tada preuzele gotovo sve TV kuće. Kad smo stigli u Zagreb šefovi iz televizije častili su nas večerom kao nagradu za dobar posao. Bila mi je to najbizarnija večera. Teško je biti zadovoljan obavljenim poslom kad znaš da u grobnici leži 1.000 ljudi, među njima žene i djeca”, kazao je Percan za kraj našeg razgovora.

Klix.ba