Slovo o rahmetli Sabriji

Piše: Delkić Midheta

Obećala sam da ću napisati ovaj članak. Mnogo ranije. Ali dunjaluk ko dunjaluk, vuče insana a vrijeme bez berićeta. Leti. K'o pred kijametski dan što bi naš narod rekao. Radeći u Islamskoj zajednici sretoh razne ljude, ali neke sigurno nikad neću zaboraviti. U ime Allaha zavolih jednog od njih, k'o najbližeg svoga. Sabriju Budimlića. Čovjeka kome u Budimlić Japri ubiše babu u drugom svjetskom ratu, a nakon nekoliko godina umre mu i majka pa odraste kao jetim. Odhraniše ga drugi. Život ga nauči da vjeruje u se i u svoje kljuse. U svojih deset prstiju. Otisnu se u svijet kao i mnogi Bošnjaci tog vremena ostavivši na emanet svoja četiri sina i jedinicu kćerku svojoj hanumi Rujki. Izvedoše ih na selamet. Zajedno sa sinom u posljednjem ratu se priključi Armiji BiH, a čim se stvoriše uslovi za povratak u Prijedor u kojem je davno već svio svoje porodično gnijezdo, vrati se Sabrija na svoje privremeno napušteno ognjište. Nikada nije zaboravio dolinu rodne Japre, žubor rijeke koja protiče tik uz njegovu rodnu kuću, niti njena zelena polja i plodne oranice. Nikada nije zaboravio svoju djedovinu. Njegova djeca obnoviše staro ognjište na kojem im se rodio babo i na prekrasnom Japranskom pejzažu niknuše nekolike vikend-kuće gdje se počeše sakupljati u dane praznikovanja. Sabrija je maštao kako da započne izgradnju džamije u ovoj beskrajnoj ljepoti skoro netaknute prirode. I kao što sve što se započne u ime Allaha, tako i njegov san da izgradi džamiju polako posta stvarnost. Ne bih voljela umanjiti vrijednost nijednog neimara Božje kuće ali zasigurno, svako ko je upoznao Sabriju reći će Vam kako niko nije bio toliko istrajan i uporan da, nemajući ni u lijevoj ni u desnoj počne graditi džamiju.

Nekoliko godina borio se i od institucije do institucije tražio pomoć, sergije po džematima, zatim od ljudi dobre volje koji su davali svoje priloge. 16.07.2011.godine osvanuo je dan otvaranja ove džamije. Organizovali smo se i prepunim autobusom džematlija uveličali smo taj dan. Sabrija je sijao od sreće i zadovoljstva. Japranska dolina je taj dan bila obasjana nurom vjernika koji su u neočekivano velikom broju došli na svečanost otvorenja ove džamije. Visoke zvanice iz Islamske zajednice uveličaše ovaj veliki dan. Sabrija je uzbuđeno poželio dobrodošlicu i zahvalio se na pomoći svima. Sve je bilo idilično. I mnogo većim džematima parirao je pripremljeni doček gosti. Kroz cijelu izgradnju džamije Sabrija je posjećivao kancelariju Medžlisa Prijedor. Budimlić Japra bila je teritorijalno pod ingerencijom Medžlisa IZ-e Sanski Most, a poslije Bosanskog Novog. Svačija i ničija. A Sabrija istrajan. Kako je živio u Prijedoru, pružali smo mu svaku pomoć i izlazili mu u susret sretni da možemo biti dio izgradnje džamije u džematu koji skoro da nema svojih stalnih džematlija.

Sabrija bi nam uvijek pričao o tome kako su i otkuda naseljeni prvi Budimljani. O svome teškom djetinjstvu bez babe i majke. O četničkim pokoljima nad Bošnjacima ove prelijepe doline. O njegovom snu da završi džamiju pa da kao što je sam govorio:“rahat u njenu blizinu legne“. Pri kraju 2013.godine Sabriju počeše pratiti zdravstveni problemi. Imala sam nijet obići ga i dati mu do znanja koliko ga poštujem i cijenim. Ali, život k'o život, insan k'o insan, začas ga nema. Saznah da je Sabrija preselio na bolji, inšallah svijet. Iako zadnji dani mjeseca decembra i velika hladnoća prethodnih dana, na dan dženaze ukaza se sunce i nekim neobičnim sjajem razbi tumornu hladnoću Japranske doline. Vozeći se autobusom sa grupom džematlija do Budimlić Japre ote mi se pokoji uzdah, jer iznenadne sunčeve zrake shvatih kao Božji znak. Iznenađenje i ispred džamije kad ugledah za ovo doba godine veliki broj ljudi. Imam iz susjednog džemata koji je predvodio dženazu reče da bi njegov prijedlog bio da se ova džamija nazove „Sabrijina džamija“ iako je sagrađena prilozima mnogih drugih ljudi ipak je zasigurno da ovoga dana ne bi ovako gorda i lijepa prkosila ovoj pomalo zabačenoj i od svijeta udaljenoj Japranskoj dolini da nije bilo rahmetli Sabrije. Zasluženo bi nosila takav naziv. Malo poviše džamije na strmoj uzvisici iskopan mezar za Sabriju. Tačno ispod drveta. I dok su Sabriju lagano nosili na tabutu uz strmo mezarje, uđoh sama u praznu džamiju i klanjah nafilu. Zamolih Allaha da našem Sabriji podari džennetske ljepote i da mu u džennetu sagradi kuću kao što je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ” Ko sagradi džamiju, želeći Allahovu nagradu i zadovoljstvo, Allah će mu zbog toga u Džennetu sagraditi kuću poput nje.” A Sabrija je doista ovu džamiju gradio u ime Allaha, iz najveće ljubavi prema Njemu, Budimlić Japri i ovoj našoj napaćenoj a opet prkosnoj Bosni.

Preuzeto sa : prijedor-x.com