Piše: Alma Čirkić
Volim ja te svoje rituale. Večernji je samo moj. Prije nego utonem u san, poželim laku noć nekom čije postojanje ispunjava svaku moju poru. Moja mala tajna, ulazak u svijet snova i neopisiva mješavina čežnje, mira i radosti…
Onaj drugi je jutarnji. Ustajem dosta rano. Volim da popijem svoju prvu jutarnju kafu u miru, sama sa sobom. Volim da posložim misli i isplaniram dan. Sjedim ja jutros. Podvijenih nogu slušam cvrkut ptica pored otvorenih balkonskih vrata. Smiješim se. Zaspala sam i probudila se sretna. Vjerujem da znate osjećaj kad pogledate u nebo i punim plućima udahnete zivot.
No, ne lezi vraže, čuju se koraci u potkrovlju. Trinaestogodišnja gospodjica Oluja je budna. Osluškujem. Uz sobu, niz sobu. Vrata od ormara. Tišina… Odjednom, niz stepenice munje i gromovi. Trese se kuća. Ulazi u sobu kao mali tornado, staje u manekensku pozu sa rukom na boku i kaze:“ Šta mislis da ovo obučem u školu?“
„Dobro jutro, kćeri.“
„Šta misliš hoće li mi biti vruće? Ali ne smijem šorc. Ne daju nam ni kratke majice. Strašno šta nam rade.“-nastavlja. „Nisam zadovoljna. Idem vidjeti nešto drugo. Ne mrdaj.“ Okreće se i izlazi. Proviri glava kroz vrata. „Poželjeh li ti dobro jutro? Rekoh li ti da te volim?“
Dobro mi jutro. I neka igre počnu…
Uglavnom, da skratim priču. Grmljavina je trajala jos nekih 15tak minuta. Outfit uspješno odabran. Iz petog pokušaja, čini mi se. E, onda je ušla u kupatilo.
Za mene njen ulazak u kupatilo znači još 15tak minuta sa samom sobom. Jutros, umjesto da planiram dan, evocirala sam uspomene.
U zgradi pored mene živjela je teta Senka. Krojačica. Sjećam se njenih krupnih lokni, divnih naočala i njegovanog lica. Kad sam bila 6-ti razred, moja stara majka je našla medju stvarima zalutali komad zelenog štofa, baš nekako pred početak školske godine. Sjećam se izraza sreće na njenom licu kad je teta Senka rekla da je to dovoljno za dvoje hlača. Jedne su sašivene početkom septembra. Nosila sam ih cijelu školsku godinu. Subotom su se prale i sušile da spremne dočekaju ponedeljak. Na ljetnom raspustu opet ja kod teta Senke. Uzela je ponovo mjere. Nisam nešto ni porasla. Nisam se ni udebljala. Gleda me sažaljivo. Uzme komadić skaja i obradi džepove da hlače budu barem malkice drugačije. I ja opet ispočetka. Septembar, oktobar, novembar… Sve dok hašlame nisu sazrele. Na putu iz škole prolazila sam pored drveta hašlame. Bacim ruksak na travu i popnem se na drvo. Crvene, sočne i slatke. I sve više i više… U jednom momentu slomi se grančica pod nogom. Osjetim da padam. Hlače koje su već bile istanjene od svakodnevnog trenja izmedju mršave guzice i drvene školske klupe zakače se za granu. Zvuk paranja zelenog štofa je bio najljepša muzika u tom trenutku. Ni straha od pada, ni povrede… Samo osjećaj da sada jos vise volim hašlame… I misao da ću sutra konačno nešto drugo obući u školu…
„ Mama, hoćes li mi kupiti nešto slatko kad kreneš s posla?-dere se gospodjica Oluja.
„ Može. Da nam kupim porodični sladoled?“
„ Na dijeti sam. Kupi neko voće. Mozda hašlame ako imaju…“
