Ovo što pišem namijenjeno je prije svega Prijedorčanima.
U Stari grad sam došla prije šest godina – „nastanjena“ poslom, a srcem zarobljena. Međutim, ovaj put neću pisati o poplavi i težini koju ljudi nose sa svakom novom bujicom. Pokušat ću Prijedorčane upoznati s jednom pričom koju mnogi ne znaju. Nisam je ni ja znala.
Došla sam na ovo mjesto i započela posao ne sluteći da će jedna priča obilježiti dobar dio mog puta. Sasvim slučajno našla sam ovaj prostor i prihvatila ga, iako ga nisam zamišljala ni na toj lokaciji ni takvog izgleda. Počela sam raditi, razmišljajući jesam li donijela pravu odluku – napustila sam siguran posao i krenula u neizvjesnost i borbu. Tako je prošlo šest mjeseci, sve dok nisam saznala za ovu priču.
Na mjestu gdje sada radim, do 1944. godine postojalo je sirotište.
Dom je izgradila i održavala Islamska zajednica. Iako se zvao „Muslimanski dom“, u njemu su bila djeca svih triju vjeroispovijesti, pa i oni drugih nacionalnosti. Čak je i osoblje bilo mješovito.
U savezničkom bombardovanju sirotište je pogođeno, i prema mojim saznanjima, tu je poginulo 26 djece. Među njima i moja tetka, koja je tada imala samo četiri godine. Doveli su je to jutro kako bi je spasili od bombardovanja – ali sudbina je htjela drugačije.
Adem Hadžalić, mladić velikog srca
Životna priča „Malog“ Adema, kako ga ja zovem, vezana je za drugo sirotište. Rano je ostao bez majke i oca, a njegova kuća nalazila se upravo na tom području. Bog, svemir – kako god Ga nazivali – poziva nas da se sjetimo sve djece koja su stradala na ovom i drugim stratištima.
Zato, ako ništa drugo, svratite nekad u Stari grad i ostavite cvijet za njih. Možda ćemo tako umiriti i vode koje nas iznova opominju – da vodu, a voda je život, ne možemo zaustaviti.
Alida-Lida Kovačević
