Dan prije održavanja šehidske dženaze u Kozarcu samo je jedan kanton donio odluku da 20. juli proglasi Danom žalosti. To je i ove godine Unsko-sanski kanton. Tako je bilo i prethodnih godina. Zbog geografske blizine i svih zbivanja u posljednje tri decenije, razumije se, postoji ta bliskost između Prijedorčana i ovog kantona.
Piše: Jasmin Medić, za Radiosarajevo.ba
Sad da pređemo na pitanje koje svakog Prijedorčanina zanima. Kako je moguće da već deset godina federalna vlast nije donijela odluku da 20. juli u ovome entitetu bude Dan žalosti?
Brojna pitanja
Podsjećamo, te 2014. godine, nakon pronalaska masovne grobnice Tomašica ukopani su posmrtni ostaci 284 žrtve. Zašto vladajuće strukture u onim kantonima u kojima su Bošnjaci većinsko stanovništvo ne donosi odluku o Danu žalosti?
Zašto se ni prethodnih godina na ovakva pitanja i inicijative Prijedorčana nije odgovaralo? Kako je moguće da se niko iz svijeta politike ne pojavi i ne kaže razloge što se ne razmatra ovo pitanje?
Je li zaista neko mora da uputi inicijativu da bi se vlasti sjetile da je u samo jednom gradu u tri mjeseca ubijeno preko 3.000 njegovih mještana? Je li ukop četiri osobe nedovoljna brojka da bi neko proglasio Dan žalosti?
Je li razlog tome što su Prijedorčani nezanimljivi političkim prvacima jer ih ima nešto malo u Prijedoru, većina ih živi u inostranstvu, a tek nekolicina u Federaciji pa nisu značajnije glasačko tijelo?
“Lokalizacija svijesti”
Možda i jesmo definitivno upali u onu zamku “lokalizacije svijesti” pa su zločini na jednom područja bol samo onih ljudi koji dolaze odatle. Možda nismo dovoljno naučili iz perioda agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu pa još uvijek ne znamo da su protagonisti iste zločinačke ideologije koji su počinili genocid u Srebrenici također držali logore u Prijedoru, držali Sarajevo i Bihać pod opsadom, palili žive ljude u Višegradu ili silovali djevojčice u Foči i Zvorniku…?
A možda je ocijenjivanje od strane nerelevantnih pojedinaca o učinku lokalnih aktivista u borbi za memorijalizaciju doista uzeo danak? Ako nas je savladala “lokalizacija svijesti”, srpski nacionalisti mogu zadovoljno trljati ruke. Šta bi sebi više poželjeli nego da se mi na najosjetljivijim stvarima dijelimo?
Autor je doktor historijskih nauka i naučni saradnik u Institutu za historiju Univerziteta u Sarajevu.
***
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici “Ja mislim” su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba
