Dok problem “suočavanja s prošlošću” nerijetko svodimo na pitanje da li će se na zapadnom Balkanu pojaviti neki novi Willy Brandt i gubimo godine uzaludnog iščekivanja njemu sličnog, neopravdano zanemarujemo pojedince ili udruženja koji se hrabro i bez populističkih fraza suprotstavljaju onome narativu koji ne dozvoljava ozdravljenju bosanskohercegovačkog društva.
Piše: Dr. Jasmin Medić*, za portal Radiosarajevo.ba
Ako barem deklarativno tvrdimo da težimo tome da sa aktivistima iz drugih etničkih grupa radimo na pronalasku koncenzusa po pitanju zbivanja iz 1990-ih godina, onda nam je neminovno da takvima damo i više prostora u našim medijima prateći njihove dosadašanje rezultate.
Prijedorski – smetnja ekstremizmu
Prijedor je grad u kojem je, uprkos pojačanoj nacionalističkoj retorici prethodnih godina, stasala jedna grupa mladih Srba koja je, ograđujući se od mitološkog poimanja prošlosti, prihvatila Rankeovu tezu “wie es eigentlich gewesen ist” (kako se zapravo dogodilo, njem.) i time pokazala da je dijalog na temu o zbivanjima u zadnjoj deceniji 20. stoljeća zapravo moguć. Grupa je okupljena u Centru za mlade “Kvart”.
Kako navodi njen direktor Branko Ćulibrk, “Kvart” je svoje djelovanje definisao u četiri strateška pravca:
“Jedan od prioritetnih strateških ciljeva ove organizacije jeste vezan za suočavanje s prošlošću i svim onim što jeste bilo i što se dešavalo tokom devedesetih, pa i prije, na području Prijedora. Odlučili da ćemo fokus rada staviti na Prijedor, s tim što smo mnogo aktivnosti organizovali u saradnji, ali i samostalno širom Bosne i Hercegovine. Pored suočavanja sa prošlošću, odlučili smo da se bavimo i ljudskim pravima marginalizovanih grupa, tu smo fokus stavili na LGBT zajednicu i civilne žrtve rata. Aktivizam, kao jedan od strateških pravaca “Kvarta” jeste vrijednost, ali isto tako i važan alat za postizanje društvenih promjena i zauzimanje javnog prostora – organizaciju niza javnih skupova, debata, peticija, protesta i slično. Četvrti strateški cilj je afirmisanje nezavisne kulture i umjetnosti, a na neki način i mobilizacija mladih da se uključe u aktivnosti organizacije.”
Zbog ovakvog fokusa rada i djelovanja, prema riječima Ćulibrka, “Kvart” je posebno vidljiv u očima ekstremista i vlasti koja njeguje nacionalističku retoriku.
“Naš pristup je prijetnja trenutnom političkom sistemu, jer u prvi plan stavlja interese građana, a ne političkih elita, on propituje trenutne društvene pozicije, kritikuje vlast i političko jednoumlje, dugoročno doprinosi zdravim društvenim promjenama, pa ovakav pristup nije dobar i velika je prijetnja za postojeći politički sistem”.
Kada govorimo o suočavanju sa prošlošću, bosanskohercegovačkoj javnosti manje je poznato da je upravo “Kvart” organizacija koja slovi kao jedan od predvodnika obilježavanja “Dana bijelih traka” u Prijedoru. To je direktno suprotstavljanje srpskom nacionalističkom narativu koji nastoji negirati da su Bošnjaci i Hrvati 1992. godine bili primorani nositi bijele trake oko ruke u Prijedoru.
Kako se nose sa stalnim pritiscima i napadima iz ove organizacije objašnjavaju na sljedeći način:
“Ovdje govorimo o tome da smo često na meti polititičara, koji su od samog starta našeg rada i djelovanja aktivno učestvovali u kreiranju lošeg imidža organizacije u lokalnoj zajednici, targetiranju članova udruženja, kao i direktnim prijetnjama i pozivanja na diskriminaciju te nasilje prema nama. Nadalje, tu govorimo o institucionalnom diskriminatornom pristupu, gdje nam se zabranjuju protestne šetnje, u kojima nemamo mogućnost da kao nevladina organizacija pristupimo nekim mrežama na nivou grada poput Foruma za bezbjednost grada Prijedora, a mi smo u najvećem riziku sigurnosti u Prijedoru. Upravo zbog poteškoća koje imamo, od fizičkog nasilja koje smo doživjeli u ovih desetak godina rada do psihičkog nasilja koje doživljavamo i dan danas, kroz prijetnje, komentare, targetiranja od strane ekstremističkih grupa u Prijedoru. To su problemi i izazovi sa kojima se mi skoro svakodnevno suočavamo.”
Noć u Trnopolju
Pored “Dana bijelih traka”, Kvart uz saradnju sa Friedrich Ebert Stiftung organizuje, već duži niz godina, alternativnu komemoraciju nazvanu “Noć u Trnopolju”. Ko je upoznat sa zločinima u Prijedoru od 1992. godine zna da je logor Trnopolje neposredno nakon njegovog pronalaska bio na meti revizionista i negatora zločina koji su tvrdili da logor u ovoj mjesnoj zajednici nije ni postojao i da su iz ovog “sabirnog centra” ljudi ulazili i izlazili dobrovoljno.
Takav narativ je i danas u srpskim nacionalističkim krugovima aktuelan. Kontinuirano se suprotstavljajući takvima, “Kvart” posljednjih nekoliko godina organizuje ovu alternativnu komemoraciju. “‘Noć u Trnopolju’ predstavlja sjećanje na 5. august 1992. godine, dan kada je svjetska javnost saznala za postojanje prijedorskih logora, što je i predstavljalo početak promjene odnosa prema ovom pitanju. Ovaj događaj predstavlja alternativnu komemoraciju čiji cilj jeste sjećanje na stradale u ovom logoru ali i na sve civilne žrtve rata u Bosni i Hercegovini.
Istovremeno nam je cilj da pokušamo razumjeti šta i zbog čega nam se desilo, koje su to uzročno posljedične veze između događaja iz prošlosti i naše sadašnje društvene realnosti, te na koji način možemo uticati na njih. Mi smo htjeli na malo drugačiji način od onog uobičajenog dati počast žrtvama rata, da se to ne svodi samo na oficijelne govore i komemoracije, koje su, po našoj procjeni, izgubile smisao i ne dovode nas do onoga do čega bi komemoracije trebale dovoditi, a to je do adekvatnije kulture sjećanja, načina na koji se sjećamo, ovdje, u Bosni i Hercegovini.
S druge strane, osim komemorativnog aspekta, ideja ovog događaja jeste da probamo pričati, razgovarati, razmišljati o onome šta se nama dešavalo tokom proteklog rata u Bosni i Hercegovini i da pokušamo otvoriti neki sigurni prostor za dijalog. Čini mi se da je ‘Noć u Trnopolju’ pandan ovim zvaničnim komemoracijama, koji na puno adekvatniji način adresira ova pitanja. Program obuhvata panel debate, prezentacije, publikacije, druge debatne aktivnosti, projekcije filmova, čitanje poezije… Funkcija ovakvog pristupa je da potakne prisutne na razgovor o onome što se dešavalo. Osnovna ideja jeste da se pokušaju otvoriti teške teme, na primjeren način. Za nas je važno da u ove procese suočavanja sa prošlosti uključimo što veći broj mladih ljudi, ali smo svjesni toga koliko su to spori procesi i kolika je nezainteresovanost mladih ljudi za ove teme,što je potpuno razumljimo ako pogledamo trenutnu političku situaciju i društvene okolnosti u kojima ti mladi ljudi odrastaju i formiraju svoje politicke stavove. S druge strane, važno je otvoriti prostor u kojem će mladi u jednom sigurnom okruženju propitivati trenutnu društvenu stvarnost, zauzimati kritičke stavove prema prošlosti i sadašnjosti, te razumjeti svoju ulogu u postizanju pozitivnih društvenih promjena u borbi protiv sveopšte društvene nepravde”, poručuje Ćulibrk.
Izostanak podrške
Naglašavaju da program uvijek počinju sa historijskim časom kojim učesnicima predstave osnovne činjenice o logoru Trnopolje utvrđene u sudskim procesima. “Ostatak večeri nastojimo upotpuniti i drugim temama. Pri tome vodimo računa da ne narušimo dostojanstvo prostora i žrtava, sadržaj nije nikada zabavnog karaktera, ali nastojimo da bude zanimljiv, dinamičan i edukativan. Kakav je interes prema ovakvom načinu komemoriranja, iz “Kvarta” su ocijenili na sljedeći način: “Publika se mijenja, nekad bi preovladavali mladi ljudi a nekada mještani i bivši zatočenici logora, znalo je nekada doći više ljudi iz Banja Luke i susjednih država nego iz lokalne zajednice ali mi na to ne možemo utjecati. Ovakvom vrstom komemoriranja žrtava i događaja želimo ponuditi obrazac i primjer kako se može mjesto stradanja obilježiti i komemorirati, a da se pri tom ne zatvori u jedan nacionalni ili vjerski identiet. Nažalost, više pažnje smo dobili u susjednim državama, gdje mediji posvećuju veću pažnju ‘Noći u Trnopolju’ nego ovdašnji.”
Među dosadašnjim učesnicima u panel diskusijama navode veoma značajna imena poput reditelja Olivera Frljića, novinara Eda Vulliamya, pjesnika Enesa Kiševića, fotografe Damira Šagolja, Hrvoja Polana, Miloša Cvetkovića i druge, zatim ljude iz naučne zajednice poput Gorana Šimića, Hariza Halilovića, Hasana Nuhanovića, Danijele Majstorović, istraživače, ljudskopravaše iz bitnih organizacija poput Žena u crnom, Fonda za humanitarno pravo.
*Autor je doktor historijskih nauka i naučni saradnik u Institutu za historiju Univerziteta u Sarajevu.
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici “Ja mislim” su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba
