Prijedor: HOĆEMO LI DOZVOLITI DA OSTANU DVE ISTINE (ovo nije pitanje).

Piše: Nikolina Balaban

Nikolina Balaban

Za onoga ko nikad nije pročitao neke novine i gledao vijesti na TV, Prijedor će izgledati kao pitomo mjesto gdje život teče bez nekih velikih trzaja. U gradu je živo i po podne i naveče. Ima finih mjesta za popiti piće, ima radnji, a cijene su OK. Sana je lijepa rijeka, grad je čist i sređen.
Ali nešto u ovom gradu ne štima. Bošnjaci koje sam srela na pitanje kako se živi, kažu “Ma dobro” i obore glavu. Srbi na isto pitanje kroz zube kažu “Bio rat jbg” i okrenu priču na pitanje da li će Barsa večeras odnijeti pobjedu ili samo odigrati remi. Kod njih vlada neka čudna amnezija , samo vezana za taj period.

Pitam Kozarac, pitam za Tomašicu. U Prijedoru se 1992. desila užasna stvar, toliko užasna da čovjeku pamet stane. Prijedor je negdje na repu Bosne, zaboravljen.
Svaki događaj na ovim prostorima ima dvije perspektive. Onu žrtvinu i dželatovu.
Srbi tvrde da su Bošnjaci zapravo napali Prijedor i da se Srbi morali braniti. To me podseti na onu priču ,,ti si meni hteo ukrasti novčanik, ali sam ga ja ukrao tebi,, – krivično pravno ja odgovaram za krađu, tvoja namera, ako je i postojala kako mislim (da bi olakšao svoju savest, ako je uopšte i imam) ne menja stvar, ja sam lopov i sudi mi se za to.

Načelnik opštine Prijedor Marko Pavić izjavio je da nijedan sud nije dokazao da se u Prijedoru dogodio genocid, ali da je zločina bilo.
Pavić je naglasio da se on lično klanja svakoj žrtvi, ne tražeći da se zaboravi šta se dogodilo, već da se u ime budućnosti, oprašta.

I još je rekao da je duboko sam razočaran što se ovaj grad, koji je ostvario zavidne rezultate u povratku predratnog stanovništva, obnovi imovine i drugim elementima (akcenat na imovini, ali ne i na žrtvama prim. aut.) sa toliko upornosti želi prikazati onakvim kakav nije. Nije li ???

Šta god sam radila, šta god da sam postigla (?!?) i sve ono što sam postala i ono što sam i dan-danas, ima veze sa tim majskim danima 1992. godine.

Tačno je da su ljudi zverski mučeni i ubijani, tačno je da ih i danas tražimo. Tačno je da smo to svi znali i ćutali, tačno je da je spaljen Stari Grad i tačno je da današnji Prijedor bez obzira na ,,ušminkanost,, nije ni sličan onoj Prijedor čaršiji koju smo svi voleli.
Prijedorčanka sam po školovanju i kako kažu ,,prijedorska snaha,, ali na tu temu imam samo reći:

Ne postoje dve istine. Istina je samo jedna svagde u svetu, pa i u mom Prijedoru.