Prijedor – grad “tihe diskriminacije” na čije je goloruke civile udarila vojska

Slika živih skeleta priljubljenih uz bodljikavu žicu sada već davne 1992. godine obišla je svijet. To je bila slika tadašnjeg Prijedora, grada u kojem su hiljade muškaraca, žena i djece zatvarani u logore i ubijani. Na današnji dan ‘92. godine jedinice srpske vojske i policije u Prijedoru su počele napad na goloruke civile, Bošnjake i Hrvate, dojučerašnje komšije. U naredna tri mjeseca svakog dana u prosjeku su ubijena ili nestala 32 muškarca, tri žene i jedno dijete.

Prijedorčani će danas na glavnom trgu postavljanjem bijelih ukopnih vreća sa imenima žrtava podsjetiti da su u tom gradu tokom proteklog rata pripadnici policije i vojske RS ubili 266 žena i djevojčica nesrpske nacionalnosti. Najstarija žrtva, Zlata Krkić, imala je 95 godina kada je ubijena, a najmlađa Elvira Mulalić samo pet. Ubice 256 žena i 10 djevojčica još uvijek nisu kažnjene.

Prošle godine je prijedorska policija bez valjanog razloga zabranila sjećanje na stradale žene i djevojčice. Udruženje Prijedorčanki ”Izvor” je zbog te zabrane pokrenulo upravni spor protiv MUP-a bh. entiteta Republika Srpska, ali banjalučki Okružni sud još nije izrekao presudu.

Edin Ramulić iz “Izvora” u razgovoru za Klix.ba ističe da tijela 107 žena još uvijek nisu pronađena.
“U Prijedoru ne postoji spomen-obilježje koje svjedoči o tim ubistvima i na ovaj način želimo i na to skrenuti pažnju. Već godinama tražimo njegovo postavljanje, ali nema nikakve reakcije niti pritiska na gradske vlasti iz bilo kojeg centra moći, međunarodnog ni domaćeg. Naši zahtjevi izazovu reakcije javnosti, ali na tome se završi. Svjesni smo da su potrebne, nažalost, još godine da vlasti ovdje počnu razumijevati probleme i ostalih, ne samo većinskog srpskog stanovništva. Ali, to je proces u kojem moramo istrajati”, kaže Ramulić.

Prijedor pripada svim njegovim građanima

Kroz budžet Grada Prijedora dugo uopće nisu pomagana udruženja povratnika, naročito ona koja svojim radom nastoje otrgnuti zaboravu civilne žrtve rata.

Edin Ramulić
aktivista IZVOR-a

“Nijedno udruženje koje ima bošnjački predznak nikada nije bilo finansirano iz budžeta. Bilo je simboličnih izdvajanja i jednokratnih pomoći za održavanja komemoracija ili ukopa žrtava. S druge strane, iz budžeta su dobrim dijelom finansirana srpska boračka udruženja. Svake godine iznos za njih premašuje pola miliona KM”, objašnjava Ramulić.
U ovogodišnjem budžetu za udruženja Bošnjaka i Hrvata predviđeno je 30.000 KM. “Izvor” je od gradske uprave tražio informaciju o raspodjeli tog novca, ali odgovor nije dobio.

“Uostalom lokalni parlament je izglasao zaključak kojim se zahtijeva da osam naših udruženja koja su učestvovala u komemoracijama ne mogu biti finansirana iz budžeta. Čak se tražilo i naše krivično gonjenje i zabrana održavanja ovakvih skupova, ali ove godine smo ipak dobili dozvolu za današnji skup. Nama je na neki način dozvoljeno da obilježavamo stradanja svojih najmilijih u povratničkim naseljima i izolovanim mjestima, ali to nije to. Grad pripada i nama i cilj je da istinu vide svi građani Prijedora”, dodao je Ramulić.

U Skupštini Prijedora sjede i odbornici stranaka koje sebe nazivaju probosanskim. Njih pet, iz SDP-a, SDA i SBiH, su dio skupštinske većine koja podržava gradonačelnika Marka Pavića, čovjeka koji je dobrim dijelom razlog što porodice žrtava ne mogu dostojanstveno obilježiti stradanje svojih najmilijih. Prema mišljenju našeg sagovornika, oni su dio problema, a ne rješenja, i ne zastupaju dovoljno dobro interese povratnika Bošnjaka i Hrvata. “Znam da će oni reći da mi pretjerujemo, ali činjenice govore da nije tako”, kaže Ramulić.

Sead Jakupović, predsjednik Skupštine Prijedora, kaže da su se zastupnici SDA, SDP-a i SBiH ipak uspjeli izboriti i za ovih 30.000 namijenjenih udruženjima civilnih žrtava rata. Ono što slijedi je javni poziv uduženjima da apliciraju za dodjelu tog novca.

Zapošljavanje je stvar političke podobnosti

Sead Jakupović,
predsjednik Skupštine Prijedora

“Postoje određeni pomaci, ali puno je toga i do nas samih, do Bošnjaka. Ako se, recimo, raspiše javni poziv za stipendije iz budžeta, ako kažemo: ‘Ah, pusti, to je za Srbe’, i ne apliciramo, onda logično da nećemo ni dobiti. Ja i još neke kolege smo ohrabrivali bošnjačku djecu da apliciraju i sada ih je od 20 prijavljenih 10 dobilo stipendije. Neka kulturnoumjetnička društva također imaju pomoć iz budžeta, bit će dodijeljena sretstva i za pomoć Merhametu u Prijedora, dobit će novac i neki drugi. Ima pomaka, ali moramo biti aktivni da bi se napravili krupniji koraci. Kada je u pitanju zapošljavanje povratnika u državne institucije i tu su stvari pokrenute s mrtve tačke. Ovih dana najmanje jedna osoba, povratnik Bošnjak, će najvjerovatnije dobiti posao u Gradskoj upravi. Znam da ima povratnika zaposlenih i u školama”, kaže Jakupović, inače bivši logoraš.

Međutim, to su još uvijek, čak i nakon toliko godina od završetka rata, izuzeci koji potvrđuju da u pravilu i dalje postoji diskriminacija na nacionalnoj osnovi. Ukoliko se oni koji zastupaju povratničku populaciju zaista zadovoljavaju tim mrvicama, onda su krivi i povratnici, jer su izabrali pogrešne ljude. Goran Zorić, aktivista inicijative “Jer me se tiče” situaciju u kojoj su povratnici naziva nekom vrstom “tihe diskriminacije”, vrlo često se ne iskazuje otvoreno, ali je prisutna. Smatra da je pitanje zapošljavanja, kao i u cijeloj državi, više stvar političke podobnosti, nego bilo čega drugog.

“Prijedor je grad koji prednjači u broju povratnika, a opet s druge strane stvari su daleko od toga da bi se mogle nazvati dobrim. To je grad koji je isuviše propatio u ratu. Njegovi građani i građanke su ubijani samo zato što se drugačije zovu. U Prijedoru postoji privid suživota, svako će vam to reći, ali moj lični utisak je da se ovdje masovno krše ljudska prava, posebno kada je riječ o civilnim žrtvama rata. Od nemogućnosti da se obilježe mjesta stradanja pa nadalje”, kaže Zorić.

On je zajedno sa Prijedorčaninom Emirom Hodžićem prošle sedmice od lokalne policije zatražio dozvolu za obilježavanje Dana bijelih traka, posljednjeg dana u maju. Kako je poznato, 31. maja 1992. godine vlasti bosanskih Srba u Prijedoru su izdale naređenje da nesrpsko stanovništvo u ovom gradu mora obilježiti svoje kuće isticanjem bijelih čaršafa ili zastava i da pri izlasku iz kuće oko ruke moraju nositi bijele trake. Šetnjom kroz Prijedor s bijelim trakama na rukama, I ove godine se želi podsjetiti na taj sramotan čin koji je bio početak stradanja i progona nesrba u ovom gradu.

Pavićeva je uvijek posljednja

Goran Zorić,
aktivista inicijative
“Jer me se tiče”

“Uredno smo prošle sedmice prijavili skup i u srijedu smo dobili odgovor da moramo tražiti saglasnost gradonačelnika Marka Pavića da možemo koristiti glavnu ulicu za javni skup. Moj utisak kao građanina Prijedora je da je to sad već politička odluka, zato što je Zakonom o javnom okupljanju RS propisano da načelnici i gradonačelnici donosu odluke o mjestima javnog okupljanja, ali tu ne stoji ništa o javnom skupu u pokretu, kakav mi organiziramo. Policija je to potpuno izignorisala i traži da imamo Pavićevu dozvolu. U odluci gradonačelnika iz ranijih godina imaju i mjesta na kojima se može održati javno okupljanje i mi ćemo se kratko zadržati na jednom takvom mjestu. Ne mislim da ćemo mi dobiti neku jasnu zabranu, ali sve su to političke igrice. Poslali smo i gradonačelniku taj zahtjev, kao legalisti, a poslali smo upit i Ministarstvu unutarnjih poslova da nam protumači Zakon. Oni imaju 15 dana roka da odgovore, ali sporno je što mi pet dana prije skupa policiji moramo dostaviti gradonačelnikovu saglasnost, a skup je 31. maja. Upitno je da li ćemo uopće dobiti odgovor i hoće li nam na kraju reći da nismo imali dozvolu”, ističe Zorić.

Tokom proteklog rata u Prijedoru su ukupno ubijena 3.173 civila, oko 31.000 Bošnjaka i Hrvata je prošlo kroz prijedorske logore, više od 53.000 građana su bili žrtve progona i deportacije. U tom gradu 1992. godine jasno se znalo ko je Srbin i kakva je sudbina namijenjena onima koji to nisu. Danas, mrtvima se još uvijek ne može odati počast na dostojanstven način, a živi su vrlo često nevidljivi ljudi, prisutni su, ali za njihove potrebe nema sluha, vrlo često ni kod onih koji samim tim što se proglase probosanskim strankama ili politikama misle da su dovoljno učinili.