Nijaz Huremović Caja, čovjek je iz naroda, povratnik u Kozarac iz Holandije, koji je svoj hobi odlučio pretvoriti u profesiju, te je time postao svima dobro poznato lice ovoga mjesta; njegov portal prate Kozarčani širom svijeta, pa čak i u Japanu.
AMILA MEMIĆ
Nijaz Huremović, u narodu poznatiji kao Caja, davno je shvatio da fotografija, kao oblik umjetnosti, nije samo pusto “udaranje” po okidaču fotoaparata, već i izuzetno moćan alat za pričanje raznih priča koje ova mahala pod kamenom itekako ima da ponudi. Njegova ljubav i strast prema fotografiji učinila ga je poznatim licem u Kozarcu; osobom od povjerenja i očima i ušima zajednice, onim koji bilježi sve što je važno znati, a još važnije upamtiti.
Nijaz se vratio u Kozarac iz Holandije i nikada nije požalio zbog te svoje odluke. Smatrao je kako će mu u Kozarcu biti bolje, ljepše i ugodnije, a u to se, s godinama, i uvjerio. “Ozdravio sam prvo fizički, pa i psihički, duševno. Nikada se pokajao nisam, mogu reći čak da sam sada sretniji i čvršći u svojoj odluci da se vratim nego što sam tada bio. U to su vrijeme mene smatrali malo ludim, mogu slobodno reći, jer sam se ja vratio u Kozarac 2005. godine. Svi su govorili: ‘Kud ćeš sad, ja budale, šta imaš ovdje?’, no ja sam bio uporan. Optimista sam, uvijek bio, pa i dan-danas. Vazda tražim nešto bolje”, počinje Nijaz svoju životnu priču za Stav.
Po profesiji metalac i bravar, njegov put do fotografije i novinarstva nije bio uobičajen. Složit ćemo se da fotograf i bravar nemaju ništa zajedničko, ipak Nijaz je uspio da se iz čovjeka s alatom u rukama pretvori u cijenjenog i poštovanog hroničara svog mjesta. “U Holandiji sam radio u hotelu kao kućni majstor, ondje sam bio i jedan od osnivača bosanskog kluba, u mjestu Oldenzaal. Ljubav prema fotografiji vuče se još iz mladosti, znate ono ‘daj da se uslikam’, sve se to nekako spontano u meni rodilo”, objašnjava Nijaz.
Za njega su fotografije bile jedna vrsta vremenske kapsule, način da se, makar na trenutak, vratimo u prošlost, u neka vremena kad smo bili mladi, sretni, puni entuzijazma, okruženi ljudima kojih, možda, više ni nema… Fotografija je za Nijaza bila, čak i tada, mnogo više od komada papira. “Nešto što nikada neću prežaliti u ratu jesu upravo izgorjele slike. Kuća nam je srušena, ali, koliko god čudno zvučalo, kuće mi je bilo manje žao. Kuću ću ja ponovo napraviti, ali te slike nikada više ne mogu vratiti. Prvo što sam u Holandiji uradio, čim sam došao, bilo je da kupim fotoaparat od socijale koju smo ondje dobili”, emotivno će Nijaz.
I odmah je njime počeo da se “igra”, bilježeći najsretnije trenutke svoga života, ovjekovječivši ih za sva vremena.
Po povratku u svoju rodnu grudu, ubrzo se pojavila i dobro poznata društvena mreža Facebook, gdje je Nijaz počeo objavljivati svoje fotografije napravljene digitalnim fotoaparatom. “Počeo sam slikati i objavljivati svoje fotografije na Facebooku, nikakvog nije tu bilo potkonteksta, čisto za porodicu i prijatelje. Kada sam primijetio da se to ljudima dopada, sin mi je skrenuo pažnju da bismo možda mogli na portalu početi objavljivati fotografije iz Kozarca”, objašnjava Nijaz.
Caja je najpoznatiji po fotografiranju “Kozaračkog četvrtka”. Naime, svakog četvrtka u Kozarcu se otvara pijaca, a ljeti je to mjesto na kojem se Kozarčani iz raznih zemalja svijeta mogu sresti, popričati, razmijeniti novosti i uživati u cjelokupnoj atmosferi koju Kozarac nudi u tom periodu godine. Ljudi iz ovoga mjesta koji žive u svim dijelovima svijeta, pa čak i dalekom Japanu, četvrtkom “osvježavaju” Nijazov portal i Facebook stranicu i s nestrpljenjem čekaju novu objavu, kako bi vidjeli najnovija dešavanja u svom rodnom mjestu, u rodnom mjestu svojih roditelja, te se tako povezali sa svojim korijenima.
“Početkom 2010. godine počeo sam slikati ‘četvrtak’. Na početku je to bilo spontano, jako stidljivo, znao sam kradomice uslikati po nekoliko fotografija ne sanjajući da će se to ljudima u tolikoj mjeri dopasti. Već slijedeće godine nije bilo ‘skrivanja na sokaku’, moj hobi je postao moje zanimanje, ljudi su se sami nudili da ih slikam. I evo, poslije skoro 15 godina, nastavljamo istim tempom”, veselo će Nijaz.
“Četvrtak” je mnogo više od pijace za Kozarčane – to je srce zajednice. Na Nijazovim fotografijama mnogi Kozarčani, spriječeni da posjete svoj rodni kraj, u mogućnosti su da vide svoje voljene, koje nisu imali priliku vidjeti uživo možda mjesecima, a možda godinama. Nijazove fotografije su za njih virtualna ulaznica u Kozarac, dodir prošlosti i sadašnjosti koji im ugrije dušu i vlaži obraze.
“Meni je jako drago što su ljudi prepoznali moje zalaganje i moju ljubav prema Kozarcu, te moje nastojanje da tu ljubav prenesem putem fotografija i videa. Najveća podrška mi je moja supruga, te moja djeca, a u mnogome moj sin, koji je upravo i vlasnik našeg portala Kozarac.eu”, dodaje Nijaz. Nema omiljenu fotografiju, no izdvaja one nastale u društvu unučadi kao najljepše u svom pozamašnom portfoliju.
“Teško je opisati šta to vidi osoba za fotoaparatom, a šta ne vide drugi ljudi. Jednom riječju bih mogao reći da ja zaista osjećam sreću kada slikam, i kada promatram ljude i svijet kroz svoj objektiv. Najbolje od svega je to što dobijam sreću i nasmijana lica kao povratnu informaciju, zbog toga i volim svoj posao. Obično slikam nasmijane ljude, a čak i kada neko nije nasmijan, ja ga pokušam nasmijati”, priča Nijaz.
Nijaz nije samo fotograf, već i novinar svoje vrste. Do ovoga je došlo tako što se u Nijazu probudila želja da opiše ljudima svoje fotografije, da kaže šta se tu desilo, ko je tu bio, kojom prilikom se nešto održava, ostavljajući tako ljude potpuno informiranim a da nisu ni izišli iz svoga dvorišta – sve im je nadohvat ruke.
“Jedno za drugim je krenulo. Kod mene je sve jako spontano, ništa od ovoga nije bilo planirano, s namjerom nekom. Želio sam ljudima pokazati koga sam uslikao, gdje sam bio, kada sam bio, te sam tako počeo dostavljati raznorazne informacije, pa i priče, jer koliko god da slika može pričati, riječi ne mogu biti višak”, dodaje on.
Spoj ugodnog s korisnim upravo je ono što je Nijaz uspio uraditi. Uz volju, trud i praksu, uspio je za sebe izgraditi ime u svom mjestu, baviti se onim što istinski voli, donoseći time ne samo sebi sreću već i drugima, a jedino se sreća dijeljenjem umnožava. Osim toga, Nijaz je kroz fotografiju našao bijeg od stvarnosti, od tmurnih dana i monotonije, pronalazeći u objektivu ljepši, šareniji svijet.
“Volim svoj posao jer me održava aktivnim, pomaže i mom psihičkom zdravlju. Ja sam invalid, pao sam s krana, preživio logor, razne nedaće u životu, no fotografija mi je pomogla da se iščupam iz svega toga. Kada smo tek došli u Holandiju, često sam bio neraspoložen, nakostriješen, a onda sam se vratio u Kozarac, počeo da slikam i kao da sam se opet rodio”, emotivno će Nijaz.
Caja ponosno ističe kako osjeća veliku odgovornost prema Kozarčanima, da isprati kroz svoj rad sve bitne događaje ovoga mjesta te da time osigura da oni nikada ne odu u zaborav. “Nekada zapostavim, ustvari često, svoju porodicu, da bih otišao i ispratio neki događaj, jer smatram sebe odgovornim, da slikam, da snimim, da zapišem. Baš su mi došla unučad kad je bila šehidska dženaza u Kozarcu, ali ja sam im rekao: ‘Izvinite, ja odoh, ovo se mora.’ Nasreću, oni to razumiju.“
Čak i kada nije jedini fotograf na nekom događaju, on je svjestan da mnogi ljudi s nestrpljenjem baš na njegovom portalu čekaju fotografije; njegova uloga nije više samo uloga fotografa-novinara, već, prije svega, Kozarčanina za kojeg ova čaršija nije dio života već njegov život u cijelosti. Ovaj ga je posao naučio mnogo čemu; sretao je divne ljude i one manje divne, no kaže nam kako se na takve ne fokusira, jer je siguran da ima mnogo više onih dobrih, a pozitivom kroz život se svaka negativna energija uništi. Zahvalan je ljudima koji ga prate, koji ga podržavaju jer upravo oni daju smisao njegovom radu. “Kada radiš nešto za što si emotivno vezan, to te čini ispunjenijim i, najvažnije, sretnijim – a to je nešto što se ne može kupiti. U sreći je zdravlje, kako psihičko, tako i fizičko, a ja sam istinski sretan.”
stav.ba/ Amila Memić
