Posthumno priznanje dodijeljeno Besimi Kahrimanović

U prostorijama Središnjeg ureda Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine u Banjoj Luci, direktor UIO dr. Miro Džakula uručio je posebno priznanje u vidu grba UIO, posthumno dodijeljeno Besimi Kahrimanović, njenoj kćerki Irmi Kahrimanović.

Podsjećamo, UIO je dana 27.12.2013. godine, povodom obilježavanja 10. godišnjice postojanja, na svečanom obilježavanju koje se održalo u Narodnom pozorištu Republike Srpske, uručila posebna priznanja u vidu grbova, plaketa za uspješnu saradnju, te zahvalnica licima za izuzetan doprinos uspješnom radu i podizanju ugleda UIO. Tom prilikom, posthumno je dodijeljen grb službenici UIO Besimi Kahrimanović, koji je naknadno primila njena kćerka Irma. (www.uino.gov.ba)

Povodom Beskinog posthumnog priznanja zamolili smo i Beskinu kcerku Irmu za njen komentar koji prenosimo u cijelosti:

Ispunjena tugom  i velikim ponosom

Nakon svih tragedija koje su me pratile proteklih godina pa i ove najgore i najboljnije rijetko da mi sta moze izmamiti osmijeh na lice a kamoli da pricam o nekoj sreci, ali sto se tice dodjele grba Uprave za indirektno oporezivanje posthumno mojoj mami Besimi Kahrimanovic, ujedno sam ispunjena tugom  i velikim ponosom.

Tog jutra kako direktoru UIO dr. Miro Dzakuli tako i meni ponestalo je rijeci, ali mislim da su u tom trenutku sve rijeci bile suvisne. Sama cinjenica da je mojoj mami dodijeljen grb  nakon  svega ovog govori kakva je moja Beska zapravo bila. Voljela je svoj posao, cijenila je svoje radne kolege, bila je ispunjena tolikom energijom  i voljom za zivot da je to u nekim trenutcima bilo za ne povjerovati.

Zelim javno da se zahvalim kako direktoru UIO dr. Dzakuli tako i svim maminim radnim kolegama. Ovaj gest nemogu i ne zelim da zaboravim jer samim tim su dokazali koliko su svi  voljeli i cijenili moju mamu i njen uspjesan rad. Ovih dana ne skidam pogled s grba i zamisljam sebi s kojom srecom u ocima bi moja mama dosla kuci i saopstila mi ovu divnu vijest, ali nazalost sve je doslo drugacije nego onom cemu sam se  nadala…

I evo uskoro se priblizava godina od kako je mama imala udes, prolazim ovih dana kroz onaj isti pakao, sve te slike borbe, tuge, ocaja mi se vrte po glavi; ne samo ovih dana nego svih proteklih od kako je vise nema… Svaki dan je po sebi tezak i predstavlja novu bitku koju  ne zelim da izgubim zbog svojih roditelja, jer su mi pokazali da kada je najteze  ne smijem da odustanem.

I sta na kraju reci: ” Ko je rekao da vrijeme lijeci rane, grdno me je prevario. Vrijeme covjeka jedino uci da se bori sa svim  sto se desilo, da trazi utjehu u uspomenama i svim divnim trenutcima provedenim zajedno u sreci .” (Irma Kahrimanovic)

BESKA JE ZADUZILA SVOJ PRIJEDOR

Neko ili nesto moze biti samo podsjecanje, samo mali signal da se emocije i sjecanje probude. Podstakne na  razmisljanje o nemoci covjeka da usmjeri svoj zivot onako kako bi ga rado osjecao i zivio. I samo jedan znak , posthumno nagradjivanje Besime Kahrimanovic, vracaju desetak godina unazad, mozda malo i vise, te bude sjecanja. Najprije na Emira Kahrimanovica , Beskinog muza, koji se slijep borio za informativnu istinu putem emitiranja radio- programa iz Lisci Palanke, a onda se zasutavljaju  kod Besime Kahrimanovic-Beske i njenih hrabrih tekstova u “Oslobodjenju”, na nasem portalu “MojPrijedor.com” i  rubrike “Beskin cosak”.

Dogadjaj za dogadjajem, slucaj za slucajem. Prica obicna za pricom, reportaza za reportazom, nizali su se na “Beskinom cosku” koji je odslikavao njen grad Prijedor i njegovu tragiku istnitom punocom, hrabroscu i rizikom.

Nije Beska bila samo hrabri i posteni  novinar nego i majka koja se u poslijeratnom periodu morala  boriti  da  s djetetom prezivi sve teskoce koje prelazak iz rata u mir  sobom nosi. Uspjela je u tome i za to je bila vise puta nagradjivana, ali je njoj bila najveca nagrada citateljstvo koje je nije zaboravilo i kada je napustila novinarstvo.

U bilo kojem zanimanju najvaznije je biti karakteran i  zastupati istinu i u najtezim zivotnim trenucima. A Beska je u tome uspjela. Nazalost, covjek je nemocan pred sudbinom koja nikada nije “dozvolila” oblikovanje bilo kojeg i bilo cijeg zivota  nego ona sama odredjuje zivotni put.  Beska je mogla, zeljela i nadala se da ce jos dugo raditi, brinuti za kcerku, voljeti svoj grad Prijedor.

Tragedija je odnijela Beskin zivot, ali nije sjecanje na nju, na hrabru zenu, majku, novinarku koja je pisala o temama kada se mnogi nisu usudjivali o njima ni govoriti. Sve to sada sa vremenske distance izgleda lako i bez teskoca. Sa vremenske distance, ali trebalo je pisati, govoriti istinu u dogdjajima u Prijedoru kada se o tome prakticno nije smjelo govoriti i ujedno zivjeti u toj sredini. A Beska je pisala o tome. Sigurno ne bez straha ali je govorila i pisala.

I ovom odlikovanje Besimi Kahrimanovic-Beski, posthumno je priznanje koje potvrdjuje karakter i kvalitete jednog covjeka kao sto je bila Beska. Novinarke koja je zaduzila svoj grad Prijedor. Necemo je zaboraviti.

Tvoj web portal Mojprijedor.com