Pise:Sudbin Music-19. Oktobra 2012.
Koncentracioni logor „Trnopolje“ je ustanovljen krajem maja 1992.godine. Ono po čemu je specifičan jeste činjenica da je korišten u svrhu sakupljanja i deportacije nesrpskog stanovništva s područja opštine Prijedor s krajnjim ciljem koji nije bio ništa drugo do etnički čist prostor opštine Prijedor od svega što nije srpsko.
Onima koji su bili dovoljno sretni da prežive brutalne masakre u okolnim selima i u samom gradu, Trnopolje je, pored „Omarske“ i „Keraterma“,bilo jedna od nekoliko najzloglasnijih destinacija. U „Trnopolju se „manje ubijalo“, ali se ubijalo. Morali ste imati dovoljno sreće da ipak ostnete živi i budete poput stoke transportovani na teritoriju pod kontrolom Armije BiH. Neki ni put od Trnopolja ka slobodi nisu uspjeli da prežive. Tako je grupa od preko 200 muškaraca iz jednog od konvoja iz Trnopolja,na korak od do slobode, odvojena od svojih porodica i svirepo pobijena na Korićanskim Stijenama.
U Trnopolju su vršena masovna silovanja. Na ovom mjestu je doktor Idriz Merdžanić krišom sačinio nekoliko fotografija koje će kasnije ostati jedina dokumentovana svjedočanstva o brutalnosti s kojom su se stražari iživljavali nad zatočenicima.
U presudi Milomiru Stakiću, ICTY je naveo sljedeće:”Što se tiče obilježja logora Trnopolje, sudsko vijeće je neupitno utvrdilo da je cijeli logor bio ograđen namjerno, iako su dijelovi bili zatvoreni već postojećim zidom. Međutim, “čak i da je bila samo iscrtana linija na tlu, nitko se ne bi ni usudio prijeći ju”, zbog činjenice da je logor čuvala vojska sa svih strana. Skladišta mitraljeza i dobro naoružani položaji uperili su svoje oružje prema logoru…Kada je Charles McLeod posjetio logor pred kraj kolovoza 1992., primjetio je čahure metaka na tlu što mu je dalo do znanja da je pucano na to područje. Promjene, koje su utjecale na vanjski izgled postrojenja, su se odvijale kada god bi se očekivala posjeta strane delegacije.”
Trnopolje su sačinjavali objekti škole, nekoliko kuća u neposrednoj blizini, skladište te objekat društvenog doma istoimene mjesne zajednice. Bio je to geto poput Varšavskog. Ono po čemu će zauvjek ostati upamćen jeste fotografija na kojoj se iza žice vide mršava tijela logoraša. Među njima je stojao Fikret Alić, čovjek kojem je susret s Penny Marshall odredio sudbinu. Slika čovjeka s žice je šokirala svijet i skrenula pažnju na dimenzije zla u Bosni i Hercegovini. Ubrzo nakon otkrovenja prijedorskih logora smrti, isti bivaju zatvoreni. Koncentracioni logor „Trnopolje“ preuzima Medjunarodni crveni krst. Mnogi će nakon toga kartice Medjunarodnog crvenog krsta zamjeniti pasošima desetina zemalja širom svijeta i iz Prijedora otići zauvjek.
Na fotografijama i snimcima sačinjenim u prijedorskim kazamatima početkom avgusta 1992.godine vide se brojni objekti. Neki od njih su od bastiona „bratstva i jedinsta“ preko noći transformisani u gubilišta za isto te prostori na kojima je proizvođen jaz među narodima Bosne i Hercegovine čije dubine ni 17 godina nakon potisivanja Dejtonskog sporazuma nisu zatrpane. Jedan od takvih objekata, tzv.“Bjelu kuću“ koja se nalazi u krugu logora „Omarska“ Međunarodni krivični Sud za bivšu SFRJ stavlja pod zaštitu i njoj je do daljnjeg, koliko toliko zagarantovana opstojnost. Po važećem Zakonu o nacionalnim spomenicima ne postoji mogućnost pokretanja inicijative o valorizaciji a potom i o proglašenju ovakvih mjesta spomenicima od posebnog značaja. Ovo je jedan od ključnih problema memorijalizacije u Bosni i Hercegovini i nešto što ničim ne garantuje da će novi vlasnici ove objekte i njihov autentični izgled da sačuvaju.
I „Keraterm“ i „Omarska“ su privatna svojina nekih novih lica. No, društveni dom u Trnopolju to još uvjek nije.
U međuvremenu se pojavila i grupa mladih prijedorskih Srba koja bi s aktivistima prijedorskih udruženja pokušala uraditi prijedlog projekta valorizacije društvenog doma u Trnopolju. Iako zakonski nemoguća stvar, napisao bi se elaborat o njegovom historijskom značaju i transformaciji istog kroz jedno kratko ali izrazito burno vrijeme koji bi bio korišten u momentu kada dođe do proglašenja ovog prostora memorijalnim centrom.
Do prije nekoliko dana objekat društvenog doma u mjesnoj zajednici Trnopolje je kao prostor u državnoj svojini mogao imati šansu da sačuva svoj autentični izgled, da bude konzerviran i adaptiran na način da i njegova spoljašnjost ali i unutrašnji izgled ostanu nijemi svjedoci jednog, posebno po Bošnjake i Hrvate Prijedora, užasnog dijela novije historije.
Prilikom posjete Ericha Rathfeldera i grupe Nijemaca Udruženju prijedorskih logoraša te samom prostoru logora „Trnopolje“, i pisac ovih redova a i sam gospodin Rathfelder koji je u oktobru 1995.godine pratio stope generala Dudakovića i izvještavao o napretku Armije BiH u pravcu Prijedora, doživljavaju šok.
Ovu grupu posjetilaca je u Trnopolju dočekao nemili prizor. Sa društvenog doma je skinut krov a oko objekta su poredane skele s očitom namjerom da se objekat restaurira.
Teško je nekom ko je najteže trenutke u životu doživio u ovom prostoru ostati ravnodušnim . Ostaje nada da će se restauratori pobrinuti da najnovija svrha ovog objekta neće biti doprinos sveopštem haosu i destrukciji u procesu suočeljavanja s prošlošću u BiH. Sudeći po informacijama, objekat će ponovo postati društveni dom. U njemu će da igraju i pjevaju neki novi klinci. Ono što je sigirno iznad njihovih glava će sada zauvjek biti izbrisan natpis „Živio CKSKJ na čelu sa drugom Titom“.
Na zgarištu ranije zajedničke prošlosti započinje se graditi neka nova etapa zajedničke budućnosti. Koliko dugo će potrajati ostaje da vidimo. Sudeći po temeljima na kojima se gradi nisam nimalo optimističan.
