Pitanje selektora? Ne treba nam oportunista nego autoritet!

Sport ima puno lica. Mozda je njegova sadrzajnost simbolicki izrazena dvosmislenim kredom olimpijskih igara. U jednu ruku je to ona stara De Kubertenova ”Vazno je ucestvovati” a u drugu je to zvanicni moto igara: ”Vise, brze, dalje”. Za nas fudbal su obadvije izreke aktuelne. U jednu ruku hocemo da pokazemo da postojimo i da smo dio svijeta kroz natjecanja na kojima sudjelujemo. U drugu ruku zeljni smo dokazivanja i sportskih podviga sto je odlika naseg balkanskog mentaliteta.

Za nogolopta.com: Samir S.

Nazalost letargija koja je opste zavladala nasim drustvom ogleda se i u fudbalu. Atmosfera da je ”dobro jer je moglo gore”, je vise nego prisutna. Bilo kakva konstruktivna kritika ili izrazavanje ambicije koja zahtjeva dublje i korjenite promjene ili vise zalaganja, pregalastva i napora je unaprijed osudjena na propast. Dobro nam je kako nam je. A to se sve mozda ogleda u izboru novog selektora reprezentacije koje se zadnju sedmicu proteze u medijima. Zaista, sta je nas krajnji domet? Mozemo li sa ovom reprezentacijom i ovakvim selektorom napraviti vise? Da li se smijemo nadati da cemo jednog dana biti jedna nova Danska, Grcka, Hrvatska ili Ceska?

Da bi odgovorili na ovo pitanje, trebamo prvo napraviti dublju analizu ucestvovanja na jednom velikom takmicenju. I naravno ocjeniti rad strucnog staba na celu sa Safetom Susicem. Nepotrebno je isticati da je nasa reprezentacija nasa svetinja i da ce Pape biti zauvijek zlatnim slovima ispisan u historiji naseg fudbala. Ali upravo jer nju i njega volimo moramo ipak biti iskreni prema i jednom i drugom. Safet je napravio plan prije pocetka kvalifikacija, koji je uz puno neizvjesnosti i malo srece u foto-finisu ispunio.

Prvi dio kvalifikacija odigrao se bezprijekorno. To je svakako veliki uspjeh. Istina je medjutim da smo cetiri utakmice prije zavrsetka kvalifikacija imali zavidnu poziciju koju smo zamalo prokockali. Razlog tome treba traziti u uspavanom i pasivnom vodjstvu naseg selektora, koji nema kontrolu u odsutnom trenutku i koji, cini se, ne drzi konce u svojim rukama. Zbog svega toga nam je odjednom postalo jasno da smo par mjeseci prije prvog naseg nastupa na jednom velikom takmicenju daleko od zeljene forme i da atmosfera u ekipi nije ni priblizno onakvom kakva bi trebala biti. Nazalost, ni sve te trzavice nisu bile dovoljne da se zavede red u reprezentaciji i oko reprezentacije. U takvom okruzenju tesko je ocekivati bilo kakav bolji rezultat na Svjetskom prvenstvu.

Objektivno gledajuci mi imamo igrackog kvaliteta za sesnaestinu finala, ali nemamo ambijent u reprezentaciji da ostvarimo bolji rezultat od ovog koji smo ostvarili. Djelovali smo previse oprezno, bez samopouzdanja i bojazljivo na terenu i nismo bili dovoljno bezobrazni i rjeseni da protivniku otezamo posao. I koje je najvise odgovoran za tu cinjenicu? Stece se utisak da se Safet Susic nakon cetiri godine potrosio. On je bio dobro rjesenje u uredjenoj situaciji kada smo trebali mir i kada smo napravili ponovni pocetak nakon turbulentnih vremena. Ali on nema nista od onoga sto od njega situacija ovdje i sada zahtjeva.

Kao prvo, on nema petlje da stane na celo kolone kao sto bi se to od vodje ocekivalo ili da udari sakom od stol, sto je nuzno kod bilo kakve konsolidacije. On to i ne pokusava jer mu je draza linija manjeg otpora i turanje glave u pjesak glumeci da problema u stvari nema. Mozda je on previse fin i previse dobar covjek da bi velike i male fudbalske zvijede drzao pod kontrolom. Ali ne mogu se oteti utisku da kao trener djeluje nemocno i mlitavo. Nema jasne vizije ili je ne zna pojasniti sirem auditorijumu. Njegova rjesenja su nelogicna i neadekvatna. Njegovo sleganje ramenima i iscudjavanje pored aut-linije je simbolicno. Meni se cini da je reprezentacija Bosne i Hercegovine prerasla u ozbiljnu firmu, a samim time i kapacitete ovog trenera.

To nije vise ekipa koju moze voditi drugoligaski trener bez iskustva velikih fudbalskih arena kao sto je to bilo ponekad u proslosti. Sve mi to izgleda kao kad ucenik nadmasi ucitelja. Reprezentacija treba trenera koji ce biti BIG SHOT, nekoga ko ce se znati nositi sa situacijom. U svakom slucaju nekoga kome je stalo do pobjede kao onom meksikancu ili nasem Vahidu. Nekoga ko ce u svakom slucaju znati inspirisati igrace i probuditi ”good spirit”.

Osnovno pitanje je naravno sta zelimo. Hocemo li pokusati u iducim kvalifikacijama nadvisiti sve dosadasnje uspjehe? Zelimo li vise, bolje i uspjesnije? Onda nam treba selektor koji u ovom trenutku ima potrebne kvalitete da uzme stvar u svoje ruke.

Zelimo li jos dvije godine tavorenja u prosjecnosti i bez lucidnosti koji nuzno ide uz pobjednicki mentalitet, bez dovoljno karaktera? Jos dvije godine nepotrebnog kolebanja i straha od prevelike ambicije, jos dvije godine takticke nezrelosti i neodlucnosti? Jos dvije godine nejasne vizije i istrajnosti u toj viziji? Jos vise lazne skromnosti i bjezanja od odgovornosti kroz skrivanje iza okolnosti i manje bitnih cinjenica? Ne treba nam selektor bez dovoljne doze hrabrosti koji se ne usudjuje uzeti ikakav rizik. Ne treba nam neko ko ce odugovlaciti sa donosenjem neugodnih rezova, ko nema petlje u odlucujucim momentima, neko ko ce povladjivanjem zvijedama traziti put manjeg otpora. Ne treba nam oportunista nego autoritet.

Ne treba nam neko ko ima strpljenja i zraci mirom i spokojem nego ko ima inspiraciju i ko zna proizvesti dovoljnu kolicinu entuzijazma. Ne treba nam jos dvije godine nedosljednosti, nejasnoce i nedorecenosti. Nama treba otresitosti i pedagoske zrelosti. Treba nam vjerovatno i malo svjezine jer smo se ovakvog pristupa zasitili. Ako ne dodje do te promjene, to ce znaciti izgubljene jos dvije godine, jos dvije godine prica koje ce pocinjati sa ”zamalo da se dignemo do zvijezda”, jos dvije godine bez znacajnih rezultata ali uz velike komplimente i simpatije. Mozda je krajnji domet reprezentacije Bosne i Hercegovine dvadeseto mjesto na svijetu ali bez ambicije i bez boljeg vodjenja nikada necemo znati koje nam mjesto zaista pripada. Nama treba neko gladan uspjeha i neko ko ima znanja i odvaznosti da probudi takmicarski duh u nasim igracima. Da pokusamo nadvisiti sebe, pa i ako budemo opet dvadeseti, bar znamo da nije vise moglo ili nije uspjelo od toga.

Nogolopta.com