Oprostajno pismo majci

Upravo dok se sad nasa Irma posljednji put oprasta od svoje majke Besime Kahrimanovic objavljujemo Irmino oprostajno pismo koje ona upravo sada cita ispred njihove kuce i ispred tabuta svoje Beske .

Pise: Irma Kahrimanovic

Draga moja mama, dugo sam razmisljala kako bih mogla dostojno da se oprostim od tebe. Odlucila sam da je ovako najbolje, da ispred tvoje voljene kuce i dvorista ti uputim svoj posljednji pozdrav. Od malena sam se divila tvojoj hrabrosti i borbenosti; u tim ratnim danima kada smo bili u izbjeglistvu govorila si da cemo se vratiti u nas rodni grad, da cemo se setati ulicama naseg Prijedora  i da ce sve biti kao nekad.

Pitala bih samu sebe: ” Kako da bude kao nekad, mama je ostala bez oca i brata, ostavilo je to duboke rane kao kod monogih Prijedorcana?! ”

Kad smo se vratili u Prijedor kako ti mama, tako i tata, dobili ste toliku snagu i volju  za zivotim. Poredila bih vas cesto s pticom Feniks o kojoj sam cesto citala kao dijete; dizala bih se nakon smrti iz pepela i postala jaca nego ikad. Tako ste i vas dvoje nakon svih tih ratnih desavanja, gubitaka, tuge i bola postali jaci, dok bi drugi izgubili volju i snagu.

Otac se bavio novinarstvom, bio je dopisnik “Oslobodenja” pored svog hendikepa bio je novinar za primjer, zelio je da svojim tekstovima probudi volju u narodu da se ubrza time povratak u nas Prijedor. Tog kobnog 24.11.2010. sudbina je odlucila da bude okrutna prema nama dvjema, ulazeci u nas stan shvatila sam da je tata preminuo, vjerovatno je neki instinkt proradio u meni potrcala sam prema tati stavila svoju ruku na njegove grudi i shvatila da je njegovo hrabro srce prestalo da kuca.

U tom svom bolu ipak si ostala hrabra i rekla mi :” Irma, sine, od danas sam ti ja i mama i tata.” Prihvatila sam to, pomirila se sa sudbinom, pomislila sam nema druge moram biti hrabra gledala sam tebe, mama, kako se nosis s tim bolom pa sam pomislila moram i ja tako da postupim.

Ne prodje ni godina, nova tragedija, na Jakarinoj Kosi je pronadjen dajdza Adem 29.9. 2001. Ipak si i tu bol nosila sa nekim ponosom, kako ti tako i moja majka Fatima. Vidjevsi vas dvije odlucila sam i ja u sebi:” Irma stisni zube, nema druge moras i kroz ovo da prodjes. ”

Godine su prolazile covjek nekad zaboravi na tu bol, ali sudbina je ta koja ne zaboravlja, “osvjezice” ona sjecanje. Mart 2009. razboli se moja majka. Brinuli smo svi za nju, kako mama, tako i dajdze, tetke, unucadi a Boga mi i ja. Ipak je moja voljena starica bila uz mene 18 godina. Majkina smrt je mamu jako pogodila, nikad je nisam vidjela toliko shrhanu.

Slijedi moja matura u Prijedorskoj Gimnaziji i upis na fakultet. Opet gledam moju Besku skrhanu, tesko joj pada moj odlazak na fakultet, ostaje sama. Ali ni tad se nije predala, dolazim kuci ugledah je nasmijanu bi mi odmah lakse. I tako vrijeme leti dan za danom, studiram u Austriji, svaki raspust provedem kod kuce. Koliko se ja radujem tim dolascima kuci , mama se jos vise raduje.

U zadnje vrijeme non stop radi, kako na poslu tako i kuci znala sam joj reci :” Mama polako posla nece nestati. ” Odmah bi mi odgovorila : ” Dijete pusti me kraju, to meni tako odgovara. ”

Mart 2013. imam raspust, spremam se kuci. Ovaj put se posebno radujem oslasku kuci,, zasto ne znam ni sama. Dodoh kuci mama sretna zbog mog dolaska, jako mi je bilo drago vidjeti je sretnu i nasmijanu. Ali kada sam morala nazad za Austriju obuze me neka cudna tuga, pogledah u mamine oci ugledah istu tugu. Pokusala sam da je nasmijem samo da ne osjeti moju bol, jer me tome ucila da budem jaka i u najtezim trenutcima.

Tih dana me pratila ta tuga i cudan osjecaj, zovem mamu na skype kaze nemam vremena ovaj vikend. Pomirim se s tim, pomislila sam dobro necu jooj dosadjivati. 22.4.2013. moja tuga se pretvori u paniku cjeli dan gledam u telefon, vec 20:30 h nema nikakve mamine poruke, tjesim se radi kao uvijek nesto. Cujem glas mog malog rodjaka Elvedina kaze sidji dole babo te zove. Kad sam sisla dole rece mi dajdzic Emir :

” Tetka je imala saobracajnu nesrecu nije nista strasno u Banja Luci je, trenutno je pregledaju” . Muci mene nesto , taj moj cudan osjecaj je i dalje tu. Govori Emir :” Krecemo za Prijedor”. Stizem u nase dvoriste tebe nema, to me jako pogodilo ali nisam nikom pokazala svoju bol. Stizemo u Banja Luku , u Klinicki centar, na intenzivni odjel. Saznajem u kojem si stanju mama, sta ti je sudbina uradila. Svaki dan ti ulazim u sobu pricam s tobom bila sam sigurna da ces me cuti. Doktori su primjetili da si borac ne odustajes. Nakon par dana budis se iz kome, za nepovjerovati, pomislih: ” To je moja Beska . ” Iz dana u dan razgovaram s doktorima zelim da znam tvoje stvarno stanje, moguce rizike.

U kontaktu sam s tvojim kolegama, prijateljima, rodbinom. Svi te vole i postuju, naporno je to sve izdrzati, objasniti svima tvoje stanje. Ali reko izdrzacu kada prodje sve ovo smijacemo se skupa i bices ponosna na mene sto sam bila toliko hrabra. Pomalo i pricas sa mnom govoris mi : ” Bicu ja dobro ako Bog da doci cu svojoj kuci “.  ” Naravno mama bices mi dobro cujes li cekacu te kod kuce” to je bio moj odgovor.

3.6.2013. saznajem mama da si prebacena na Odjel Traumatologije zovem Kliniku da znam kada mogu da dodem u posjetu. Ulazim u sobu ugledah osmijeh na tvom licu, salis se sa mnom. To mi je dalo nadu i snagu da je tvoj oporavak napokon krenuo uzlaznim stazama. Moram nazad za Austriju ne smijem ti reci da se ne brines, rekoh ti da ganjam papire za bolovanje; ti me zamisljeno pogleda i rece tri puta “Cuvaj se “.

Kada sam dosla kuci opet taj cudan osjecaj, nemas kraj sebe ni kisik, bojala sam se da ce ti biti lose pa da ce ti trebati. 4 ujutro imala sam lose snove budim se, nema vise sna za mene. I tako krenuh za Austriju sa najstarijim dajdzom i ujnom kada zazvoni telefon. Znala sam da nesto nije uredu opet taj moj instinkt. Kada sam dosla pred kucu saznala sam tu tuznu vijest.

Draga moja mama opet tragedija ali zasto bas ti?

Zivot je opet bio surov kako prema meni tako i prema tebi. Najteze mi je zato sto znam da si voljela zivot, pored tih svih povreda nisi se predavala.

Dodoh ti mama pred svoju kucu svi te cekamo da se pozdravimo sa tobom da ti pozelimo sretan put na tvom poslijednjem putovanju.

Kazu moralo je tako biti. Znaj mama da cu se boriti poput tebe i tate u ovom surovom zivotu i nadam se da ste skupa i sretni i da ste ponosni na mene, kao sto sam ja na vas. Hvala vam sto ste me naucili da budem covjek, da se borim i kada je najteze. Obecavam vam da cu nastaviti vasu borbu i da se nikad necu predati.

Voli vas vasa Irma.