Hronika, Kultura

Omer Redžić: Negiranje sudskih činjenica je odraz nemoći i sramote

Suočavanje s prošlošću je istinski put katarze, ističe Redžić (Ustupljeno Al Jazeeri)

Moja poezija je antiratni rukopis, ali i krik za duhovnom i društvenom ravnotežom u vremenima koja obiluju ratnim pokličima, kaže Omer ef. Redžić, imam Čaršijske džamije iz Prijedora.

Riječ je u izvjesnoj mjeri moć, kaže Omer ef. Redžić, istaknuti imam Čaršijske džamije iz Prijedora, potvrđujući to svojim poetskim prvijencem Gravitacije.

Njegovu poeziju, koju je afirmativno prihvatila i kritika i publika, odlikuje intenzivno promišljanje strahovitih ratnih zločina koji su se devedesetih dogodili u Prijedoru, ali i cijeloj Bosni i Hercegovini. Ona je antiratni rukopis, kaže Redžić, ali i krik za duhovnom i društvenom ravnotežom u vremenima koja obiluju ratnim pokličima.

Bila je u užem izboru nekoliko regionalnih nagrada, a na završnoj ceremoniji ovogodišnjeg Međunarodnog sajma knjiga u Sarajevu nagrađena je priznanjem “Najbolja prva knjiga objavljena u prošloj godini”.

U razgovoru za Al Jazeeru Redžić govori o svojoj poeziji, ali i društveno-političkoj situaciji i životu u Prijedoru danas.

  • Odakle interes za poeziju i kako je uopće nastao Vaš pjesnički prvijenac?

– Još u srednjim školama, medresama, pored ostalih stručnih predmeta, motiviraju nas da mnogo čitamo jer je čitanje najbolja “sirovina” za ono što ćemo kasnije postati – imami koji treba da djeluju u javnom prostoru i kao takvi da imaju javni nastup koji će biti prožet pitkošću govora i uopće komunikacije kao najčešćeg instrumenta u imamskom radu.

Tako se, uporedo sa čitanjem klasika iz srednje škole-medrese, javila i iskra za pisanjem prvo dramskih tekstova, zatim duhovnih kasida, da bi posljednjih petnaestak godina intezivno bio u poeziji i književnosti u vremenu sveopćih, uslovno kazano, poplava i tufana-neprilika, kao svojoj Nuhovoj lađi/Noinoj arki, a javlja se kao refleksija na moja unutarnja zgarišta – jer poslije svake naše borbe, u nama ostane poneko zgarište na kojem treba revitalizirati i podići svoju osnovnu konstrukciju života na koju ćemo se naslanjati do svog nekog konačnog raskoštavanja. Tako je i nastajala knjiga o kojoj pričamo.

  • Koliko dugo ste radili na ovom pjesničkom rukopisu i zbog čega naziv Gravitacije?

– Rukopis je nastajao određeni period od pet do šest godina, prosijavao se, dorađivao, nekako u iščekivanju da se zaokruži sam koncept njegove poetike. Nakon nekoliko čitanja, od relevantnih imena naše bosanskohercegovačke književne zbilje i pozitivnih reakcija na njihova čitanja odlučio sam da se i ukoriči.

U gradu u kojem živim i radim gotovo 20 godina postoje mnoga, uslovno kazano, “gravitaciona” polja, od straha, beznađa, ratnih trauma, tuge, razočarenja, ali i ljubavi i nade i na momente, bez obzira koliko zlo imalo svoju šutnju i mrak, ako se želi osvijetliti, mora se biti spremno na momente u kojima se gori u sebi i pucketa ponekad i naglas, te da kao društvo budemo ona luča koja će osvijetliti, a ne zapaliti barutni vazduh oko nas. Iz tih razloga, gravitacije mog rukopisa nisu su samo sile privlačenja, nego, kao što i rahmetli Hadžem Hajdarević primjećuje, metaforizirana potreba da naše traume resocijaliziramo na način da budu upotrebljive za generacije koje dolaze, te da nijedno pokoljenje sebi u ovom društvu ne dozvoli ikad više da ima više ratnih heroja po glavi stanovnika od umjetnika, inženjera i sportskih radnika.

Iako nas “razna” gravitaciona polja kojim slučajem žele da bace, ne daj Bože, na šljem, da budemo spremni svi, kao društvo, da taj šljem okrenemo i od njega napravimo saksiju u koju ćemo posaditi cvijeće – u vremenu velikih riječi, lakogovorljivih, a lakogorljivih, ova utopija se nameće kao neka vrsta izbe u koju počesto idem.

  • Vašu poeziju obilježavaju teme i motivi proteklog rata, otvoreno opisujete i ironizirate strahote ratnih zločina koji su se devedesetih dogodili na ovim prostorima. Koliko su ratna zbivanja u Prijedoru, ali i generalno Bosni i Hercegovini, utjecali na Vas i obilježili Vaš rad?

– Knjiga je u svojoj suštini jedan antiratni (možda utopijski) rukopis, ali je krik za nekom duhovnom i društvenom ravnotežom u vremenima u kojima se nalazimo, a koji obiluju ratnim pokličima, dizanjem zastava, dok u isto vrijeme buja sveopća bezavičajnost, a i sami, nažalost, uviđamo kako nam zemaljsko polje postaje sve veće na kojem bitke tek otpočinju, i gotovo preko noći izrode se Kaini na svim stranama svijeta, otud i zapitanost, hoćemo li imati dovoljno Abela za sve narođene Kaine? – ona je krik o takvim destruktivnim mentalnim konceptima, nadnesena u svojoj intenciji nad traumama društva u kojima se nalazimo, nad preostalim sastavinama života koje treba nanovo resocijalizirati radi onih što dolaze poslije nas, jer od njih smo posudili svoju sadašnjost, i zato imamo obavezu da je držimo uravnoteženu koliko god je to moguće.

U svakodnevnim kontaktima sa ljudima koji se jedan dan iz njima neobjašnjivih razloga nađoše iza omeđenog prostora prijedorskih logora, godinama sam uviđao tugu i očaj, nemoć ljudsku da pomognu sebi, usljed nikad neprežaljenih članova porodice čija su ubijena tijela na carski rez morali vaditi iz utrobe grobnice Tomašice, njihovu razočaranost, ali ono što nisam nikad primijetio kod njih, jeste, potreba za mržnjom ili osvetom i ta plemenita rezerva ljudskosti koju crpe svih ovih godina učila je na neki način i mene koji pripadam relativno mlađoj generaciji tako da te ratne periodizacije u našim kalendarima odrastanja ne može biti, a da te takva iskustva ne oblikuju u načinu razmišljanja.

  • Neminovno je, što i u svojoj poeziji naglašavate, da se takva zla događaju ‘otkako je svijeta i vijeka’, no prema Vašem mišljenju koliko poezija može biti opomena i istovremeno podsjetnik na preživljene užase?

– Duboko vjerujem u riječ. Davno je Goethe negdje u Faustu promišljajući poziciju riječi, koja starozavjetno u početku sama bijaše, kaže da iza riječi još dalje stoji moć, odnosno čin, a koja/i je u svojoj uformljenosti personalizirala se u riječ kao takvu. Dakle, riječ je u izvjesnoj mjeri moć. Sve religijske knjige i mi kao društva sljedbenici tih knjiga preko riječi komuniciramo sa nebom.

Poezija, a generalno umjetnost, nema tu direktnu institucionalnu moć da rješava konfliktne situacije, jer rijetko ćete naći prosječnu političku ličnost da se oplemenjuje knjigom, poezijom, općenito sa umjetnošću, poezija nema mogućnost da liječi nastale rane, ali tamo gdje lično vidim tu prefinjenu, rafiniranu ulogu književnosti i  umjetnosti, a to poezija sama po sebi jeste, vidim u odgoju i kultiviranju našeg samog razmišljanja i poimanja procesa i stvari kao početne pozicije svakog čovjeka u društvu. Poezija u tom smislu može itekako da odnjeguje naš konačan stav o našoj prolaznosti, i kritički nas pozicionira tamo gdje i pripadamo. Naravno, kao i sve na ovom svijetu, i ona se nažalost može zloupotrijebiti.

U Prijedoru je devedesetih ubijeno 3.176 civila, uglavnom nesrpske nacionalnosti (Fehim Demir / EPA)
  • Ratni zločini u Prijedoru danas se strateški negiraju. Kako biste opisali odnos društva prema strahota koje su se dogodile na tom području devedesetih?

– Nažalost, da. Društvo se od tih stvari brani politikantstvom i nije odnjegovalo određenu historijsku distancu od zločina, grobnica, logora, u posljednje vrijeme sve su jače neformalne grupe sa izrazito nacionalističkim izrazima svoje ličnosti stvarajući tako ambijente koji su nepoželjni normalnom čovjeku. Kako egzistiraju i imaju platformu za rast i afirmaciju, što me posebno brine, kod omladine, govori mi da imaju i neki vid institucionalne podrške u svom izrazito nacionalističkom građenju ambijenta.

Negiranje i suprotstavljanje relevantnim sudskim činjenicama dolazi i kao posljedica jako ružnog, na momente dehumanizirajućeg, a gotovo svakodnevnog javnog narativa i govora određenih političara iz ovog dijela države. Čini se da se nema dovoljno volje i snage, a niti političke moći pogledati u činjenično stanje stvari. Jer nije nikakva politička moć negirati, to je zapravo odraz nemoći i sramote, prava politička moć dolazi u prihvatanju stvari onakvim kakve one jesu u svojoj suštini koliko god teške bile. I to vrijedi za svakoga.

  • Vi i Vaša porodica ste početkom ove godine ponovo bili meta napada. Kako je živjeti i koliko je teško djelovati u takvim okolnostima?

– Jeste, taj nemili čin smo prepustili institucijama za čuvanje javnog reda i mira i nadamo se da će biti rasvijetljen uskoro, međutim do danas nažalost nemamo nikakvih informacija.

Jeste opterećavajuće svaki dan slušati priče o otcjepljenju, nemogućnosti disanja zraka sa ljudima koji nisu poput vas, da ne spominjem obrazovni sistem koji je kontaminiran politikantstvom i diskriminacijom maternjeg jezika, bosanskog, sve to nažalost zagađuje i ovako toksičnu medijsku i društvenu atmosferu, u kojoj najviše strada sigurnost kao jedna od obaveza društva da je štiti i obezbjedi svakom građaninu bilo gdje u ovoj zemlji. Ovakav ambijent čovjeka u isto vrijeme čini da od sebe napravi koliko god je moguće najbolju verziju sopstvenosti. Da jača iznutra. U okolnostima u kojem neprestana i ponovljiva društvena podrhtavanja nameću se kao ljudski usud potreba za jačanjem, traženjem i vježbanjem ravnoteže postaje nekako veća.

  • Na kraju, mislite li da je moguće suočavanje s prošlošću koje je preduvjet prijeko potrebnog istinskog pomirenja?

– Prijedor je poseban “slučaj” kada je u pitanju suočavanje sa prošlošću. Ovdje se nažalost kontinuirano radi da se promjeni narativ o svim dešavanjima koja su, pored Srebrenice, najviše nažalost dala materijala Međunarodnom sudu za ratne zločine.

Smatram da suočavanje sa prošlošću je istinski put katarze i ne želim da prestanem vjerovati u to da će doći generacije koje će sa određene vremenske distance izolirajući se od politikantstva pristupiti tome uz empatiju i naučni razgovor. To jeste jedan od preduvjeta za građenje slobodnog istinskog puta ka sutra – oslobođenog svakog straha od onog drugog. U suprotnom, ostaje nevjerica i stanje konstantnog iščekivanja predstojećih konflikata.

Mislim da institucije ovdje ne samo da nedovoljno rade na tom suočavanju, nego i ignorišu svaki vid razgovora na tu temu, iako ima nekoliko momenata svijetlih primjera nevladinog sektora koji insistira na tom direktnom suočavanju, ali to su sve neformalni pokušaji usljed nepostojanja neke veće i jače institucionalne volje, a ni želje da se otvore goruća pitanja i zato smatram da se mora poraditi na osnovnim potrebama društva, to su razumijevanje, razgovor, empatija kao elementi koje nas čine misaonom skupinom ljudi u suprotnom, riskira se kako bi Nietzsche kazao da se sklizne u rulju. Ako već nismo.

 

IZVOR: AL JAZEERA/Elma Ljubčić