Piše: Sudbin Musić
Pred građanima Bosne i Hercegovine dani su puni izazova. Posebno posljednja sedmica septembra, ona između referenduma i lokalnih izbora. Uzdati se u razumnu većinu. Ali šta ako stvari izmaknu kontroli!? Šta ako opali ta prva puška, padnu žrtve, a ove legalne formacije, potpomognute do grla naoružanim ilegalnim grupama i grupicama, iziđu na entitetsku granicu!? Šta će biti s nama koji živimo u RS-u
Prebrojavanje kuća i njihovih preostalih stanara u mojoj mahali, tom povratničkom ambijentu sve daljem od zvaničnog Sarajeva, postao je u mojoj porodici svojevrsni ritual. Posebno u drugoj polovini septembra, kada se sve prognaničke laste vrate u svoja nova gnijezda, savijena negdje na zapadu. Glavni je krivac za ritual moja mati, kojoj su gotovo sve prijateljice ili pomrle ili su u nekom od staračkih domova ili su se, pak, rasule sa svojom djecom po cijelom dunjaluku.
I tako meni ta jutarnja kahva uglavnom presjedne. Završi se šutnjom koja postavlja mali milion pitanja. Posljednjih nekoliko sedmica intenzivnije nego inače. Jer, naime, rat samo što nije počeo.
Najavom referenduma u manjem bosanskohercegovačkom entitetu o 9. januaru kao Danu Republike Srpske kulminirala je situacija u regiji do usijanja. Počelo se zveckati i oružjem.
Nekako početkom prošle godine pokušao sam sakupljati novinske članke upravo o pronađenim arsenalima ratnog naoružanja i municije kod bosanskohercegovačkih građana. Radio sam to iz prostog razloga što sam nešto prije toga s našim dvjema uglednim profesoricama završio nekakvo istraživanje o sigurnosnim aspektima života jedne povratničke zajednice, uporne da se reintegrira u društvo iz kojeg je brutalno protjerana. Integrirala se, naravno, nije nikad!
Htio sam, pored panike koju je u mene unio broj potpuno legalno naoružanih formacija u Bosni i Hercegovini, kao što su policijske strukture, lovačka udruženja ili naoružani alfa‑mužjaci obučeni u ona crna odijela privatnih security firmi koje su nerijetko u rukama ratnih i poratnih čaršijskih mangupa, da se uvjerim i u količine naoružanja koje posjeduju naši građani. Pretpostavio sam da smo naoružani do zuba, ali, eto, da se uvjerim barem u količine koje bivaju otkrivene. Volio bih da nisam. Od slučajno pronađenih, ili od mrskog komšije prijavljenih arsenala pješadijskog naoružanja, sanduka municije, bombi i mina, tromblona, zolja, raznih protuoklopnih sredstava, uniformi itd., kod jednog frajera pronađen je čak i top. Odustao sam nakon tri mjeseca. Iz zdravstvenih razloga, naravno. Još jedan mjesec bio bi mi previše. Svakom povratniku dovoljno je muke prihvatiti činjenicu da je osuđen da s ratnim zločincima gradi suživot, a uz to još i teško naoružanim.
Posljednjih je nekoliko sedmica to posebno teško. Mir i stabilnost odavno u ovolikoj mjeri nisu bili dovedeni u pitanje. A sve, naime, zbog jednog datuma. Kao da će neki drugi datum, npr. 10. januar, mojoj mahali negdje u dubinama manjeg bh. entiteta biti od pomoći. Upozorenja, konstatacije, jalova i dvolična obraćanja zvaničnika međunarodne zajednice, odsustvo vanjskopolitičke inicijative u onih koji vole ovu državu te nadolazeća duga i neizvjesna zima s izvjesnim rezultatima kako lokalnih izbora, tako i referenduma, bude samo nelagodu.
A meni emotivcu i nije baš lahko. Pogodi me nekako i najsitniji detalj. Bolest, ko će ga znati…
Tako je, naprimjer, mom drugaru Hariju prije nekoliko dana otišla cura. Ode dijete trbuhom za kruhom, negdje gdje se, tobože, dijeli sreća. Na Zapad, naravno. Političko-ekonomske prilike s obiju strana entitetske granice otjerale još jedno povratničko čeljade, još jednog mladog građanina ove zemlje. Polomljena su dva mlada srca, a i ovo moje.
Slušam, tako, tog svog Harija satima i molim Boga da konačno pukne i ta prva puška. Jer, helem, ni ovo se više ne može izdržati. Od njegove djevojke do njegovog fudbalskog tima, Hariju je iz Prijedora otišlo gotovo sve. Osim roditelja koji gledaju kako bi i njega nekako da “spašavaju”. Generacija mladih rođenih poslije 1992. godine.
“Vidiš”, veli Hari, “ko je sve igrao sa mnom u klubu: Menčo, Mumi, Peula, Irfan, Žuti, Muki, Armin, Aladin, Damir, Samir, Haris, Vahid, Edvin, Sanel, Alen… Eto! A sad gledaj redoslijed gdje su: Njemačka, Austrija, Prijedor, umro, Njemačka, Austrija, Finska, Austrija, oženio se, Njemačka, Prijedor (još kratko), Prijedor (još kratko), Njemačka, Prijedor, Norveška. Eto!”
Naravno da mi nije do rata i ratovanja, ali, nakon ovakvih razgovora, sve izgubi smisao. Prelistam onda jutarnju štampu, poslušam izdanja vijesti svih mogućih TV stanica u regiji i duboko se zamislim. Potom poslušam intervju predsjednika ovog dijela države kako prijeti, suludu euforiju u Bošnjaka zbog, tobože, pozitivne reakcije zvaničnog Beograda na referendum, hutbu reisa Kavazovića, Izetbegovićeva obraćanja, Salkića, Čavića… Valentina Inzka i priču o igranju s vatrom iako upravo cijelog njegovog mandata u Bosni iskre frcaju. I pri tom se samo još Srebrenica brani kao posljednji bastion u kojem Bošnjak može ostati načelnikom općine.
Printano bh. izdanje Večernjeg lista piše o 40.000 Arapa u Sarajevu, a list Informer o planiranoj vojnoj akciji hrvatskih snaga kodnog naziva “Prijedor”. Istini za volju, trendovi postoje, a tome u prilog govore i oživljavanja uspomena na Herceg-Bosnu, koja po Boži Ljubiću nije bila paradržava. Po Jurici Gudelju i dosta Hrvata, srpski separatizam jednim je dijelom uvijek i odgovor na agresivni bošnjački unitarizam, pa se, helem, i Hrvati moraju pobrinuti da u toj igri ne (p)ostanu kolateralna šteta.
I mnogo toga još. Naravno da valjaju gluposti, no za običnog sluđenog čovjeka stvar je svršena. Nakon toga, ostaje samo još dublje ukopana nada u neko bolje sutra mlađim generacijama u regiji, ko nikad do sada zadojenim mržnjom. Mržnjom koja je najveći dušmanin upravo bh. društvu i državi.
Predizborno igranje emocijama vještina je koju najbolje poznaju upravo bh. političari. Ovaj se put očito prešla granica. Referendumsko pitanje, prije rečeno nepoštivanje odluke Ustavnog suda BiH o 9. januaru kao Danu RS-a, izbacilo je na vidjelo sav besmisao postdaytonske bosanskohercegovačke svakodnevice. Očito da je svima puna kapa. Nama povratnicima pogotovo. No, nama rat ustvari nikada nije ni stao!
Zašto nas je sve manje?! Da li je povratak definitivno propao projekt?! Dokle će se za to kriviti zvanična entitetska vlast u RS-u, a pri tom zvanično Sarajevo nije uspjelo osigurati, ako ništa, onda barem svakoj žrtvi genocida sahranjenoj posljednjih osamnaest godina besplatan šehidski nišan? Krava, plastenik i motokultivator bili su najviši domet podrške njegove održivosti nama živima. Danas su nada malinjaci. Istovremeno su probosanski politički subjekti godinama unatrag u većini i bez straha od konsekvenci koalicioni partneri lokalnim vlastodršcima manjeg bh. entiteta. Neki to zovu politikom!
Pred građanima Bosne i Hercegovine dani su puni izazova. Posebno posljednja sedmica septembra, ona između referenduma i lokalnih izbora. Uzdati se u razumnu većinu. Ali šta ako stvari izmaknu kontroli!? Šta ako opali ta prva puška, padnu žrtve, a ove legalne formacije, potpomognute do grla naoružanim ilegalnim grupama i grupicama, iziđu na entitetsku granicu!? Šta će biti s nama? Iskreno se nadam da sve strane imaju pripremljenu rezervnu varijantu i da povratnici u njoj neće biti samo kolateralna šteta, medijska atrakcija i ništa drugo. Jer nama poslije ljeta 1992. godine više ništa nije nemoguće.
Ali naravno da rata neće biti. Tako kaže i Mile Dodik. Naravno da su sve ovo moje iracionalne pretpostavke i šuplja priča. Naravno da sam emotivan i samim tim ne i objektivan.
Ali, šta ako?
Stav.ba
