Bajro Selimović sin Ibrahima, rođen u malom selu u Rakovčanima u Prijedoru 10. Juna 1936. godine u SR Bosna i Hercegovina.
Završio je Gimnaziju ‘Esad Midžić’ u Prijedoru a Višu školu u Banja Luci završava 23. septembra 1968. dok Višu školu Univerziteta u Beogradu je završio 20. juna 1972. godine.
Prvi angažman kao učitelj započinje u osnovnoj školi u Rizvanovićima a poslije toga o Osnovnoj školi 16. maj u Prijedoru te sve do tamo 1992. godine kao profesor u srednjoj ekonomskoj školi u Prijedoru da bi ga tadašnje vlasti penzionisale u prijevremenu penziju.
U izbjeglištvu u Švedskoj uz mnogobrojne Prijedorčane radi u Školi bosanskog jezika i tako držeći živim identitet svoje domovine daje svoj ogromni doprinos.
U svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu vratio se tokom 1996. godine, gdje bi ga u Sankom Mostu zbog nedostatka kadra za nastavni rad pozvali da radi, gdje je i radio od 1996. godine do 2000. akademske godine kada se i vraća u svoj rodni Prijedor.
Sa ostalim kolegama profesorima, poput Kljunić Nasutiona, Mesud Blaževića kao i profesoricom Admirom Fazlić-Kličić išli su mjesecima u Kozarac kako bi pomogli u revitalizaciji Osnovne škole u Kozarcu.
Redovno je klanjao džumu namaz u Čaršijskoj džamiji, gospodski obučen, odijelo i kravata su bili neizbježni dijelovi njegovog imidža, držeći do sebe, onako aristokratski, neobjašnjivo tih, kao da se zarekao da će ostatak života samo slušati a progovarati samo kada je to nužno. Za razlog te njegove šutnje sam negdje površno čuo ali nisam siguran, jer se nikad nisam usudio ga to pitati.
U Prijedoru je bio do 1994. u svojoj kući i nije nigdje izlazio cijelo to vrijeme iz svoje porodične kuće te se nagledao svih užasa i zločina koji su urađeni njegovom narodu, moguće da je i to jedan od razloga što je gotovo do smrti ostao obezriječen.
A tokom 2000.-tih, počecima povratka ljudi na svoje, porodica kaže da je bio jedini koji je čistio mezarluke na Pećanima.
Sjećam se da mi je jedne prilike prišao poslije džume namaza, da kaže da i sljedeću džumu po mogućnosti držim istu hutbu, jer ljudima se nažalost mora ponavljati. Meni se to činilo neobičnim jer je inače samo šutnjom izlazio i napuštao džamiju.
I neka se ovih par redova shvati kao prilog da profesora Bajru Selimovića, dobrog didu, akademskog radnika, tihog džematliju otrgnemo od zaborava.
Da mu se Allah smiluje.
🔸Fotografije i crtice iz biografije ustupila porodica rahmetli profesora Bajre Selimovića na čemu im zahvaljujemo!
…sa dženaze rahmetli profesoru Bajri Selimoviću ispred Čaršijske džamije.
Omer ef. Redžić
