Stoljece iza nas je perod najvecih tranzicija bosansko-hercegovackog drustva. Uspomenu na mnoga lica olujne proslosti olako prepustamo zaboravu. Cini se nekad da je u tim posebno teskim periodima ipak najteze bilo biti zena. Jedna od njih cija sudbina mozda lici na brojne ali po mnogo cemu ipak osobena je sudbina nase sagovornice Senije Sene Kapetanovic. Njena vitalnost i mladalacki izgled zbunila je i autora ovih redova nakon sto je potvrdila da je rodjena u najgorem periodu Drugog svjetskog rata. Djetinjstvo u malom rudarskom mjestascu Ljubija kod Prijedora obiljezio je posljeratni period tranzicije koja je najdublje rane ostavljala po muslimansku obitelj u bivsoj nam drzavi. Iako naprednija u odnosu na vecinu gradjana Ljubije, bogatstvo trgovacke obitelji Hasana i Have Kolonic bila su njihova djeca. Osim najstarije kceri koju rani brak sprecava u nakanama, ostalih petoro zavrsavaju visoke skole.
”Najvise mudroscu i naporima majke vec sa sest godina biva ispunjena moja djecja zelja i upisujem osnovnu skolu kojoj sam se tako radovala. Uzor i pokretacka snaga uvjek mi je bila moja starija sestra Minka a svima ostalima najstariji brat Kemal,” Sena istice kako je rahmetli babo, kao i u svakoj porodici pedesetih godina proslog vijeka bio najcvrsci stub, ali uglavnom za spoljni svijet van avlijske kapije, dok je rahmetli mati bila ta kojoj duguju odgoj i koja je bila taj ”kucni direk”. Senija u svojoj Ljubiji zavrsava osnovnu skolu odlicnim uspjehom. Uslovi da upise prijedosku srednju ekonomsku skolu koju nije voljela bili su vec stvoreni.
Sestra Minka odlazi za bratom u Zagreb i upisuje gimnaziju a zatim Medicinski fakultet. Nedugo zatim pridruzuje joj se i Senija gdje nastavlja studije ekonomije.
”Nisam bas sigurna ali mislim da sam prva muslimanka iz Prijedora koja je diplomirala ekonomiju. Bilo je jos prijateljica koje su studirale i ranije upisivale ali ja sam prva diplomirala i na to sam jako ponosna iako nisam voljela ekonomiju vec arhitekturu ali ne kajem se”, izricita je Senija uz smjesak dodajuci kako je bila pomalo cudna jer nije sebi nikome od mladica dala prici uporna da zavrsi fakultet, dok se njena Minka vec u toku studija udaje za buduceg i posljednjeg predratnog prijedorskog gradonacelnika, rahmetli Muhameda Cehajica. ”Babo joj je dozvolio ali pod uvjetom da obeca da ce da zavrsi fakultet sto je i ucinila” kaze Sena.
Ubrzo i sasvim slucajno negdje u setnji prvi put primjecuje svog saputnika Mehmedaliju Kapetanovica i udaje se. U dobra stara vremena Sena odmah po okoncanju studija dobija posao. Od najnizeg cinovnika, svojom upornoscu i znanjem Sena postaje clanom upravnog odbora Rudnika zeljezne rude ’Ljubija’ prijeratnog krajiskog giganta. ”Najvise me boli sto sam svjesna potencijala te kompanije od koje danas Prijedor ima malo koristi, a koja ga je izgradila! Sine, milioni su nam prosli kroz ruke a sve u nas Prijedor” s tuznim glasom i pogledom u daljinu pocinje pricu o najtezem dijelu svog zivota.
”Nisam na svom Mehmedaliji, mladicu u kojeg sam se zaljubila, primjecivala tu sklonost ka umjetnosti” s uzdahom spominjuci njegovu najvecu privatnu kolekciju umjetnickih rukotvorina, originalnih slikarskih radova u Prijedoru koje je Mehmedalija brizno sakupljao,njih 356 a cija vrijednija vecina u toku rata nestaje. Porodicnu srecu uljepsanu s dvije krasne kcerke ubrzo prekida rat.
”Nikad ga nisam ispratila do vrata do tog dana” nastavlja Sena. ”Bili smo sluzbenici. Ja u upravi tolikog giganta, on direktor u drugoj priejdorskoj firmi i cesto u stresu i nekakvoj brzini. Ali tog dana kao da smo oboje bili svjesni da se nikada vise necemo vidjeti pa sam ga skroz do vrata ispratila.” S teskim uzdahom svoju zivotnu pricu Sena na tenutak prekida i sada vec potpuno uzbudjena dodaje:” Bio je nervozan i depresivan. Onako sav izblijedjen i izmrsavio od briga i straha. Izgledao je jako lose. Posebno kada je Minkin rahmetli Muhamed odveden, a poslije stizale sve uzasnije vijesti. A taj dan se eto okrenuo i poljubio me u obraze. Kasnije sam cula da je u Keratermu, pa sam nosila i proturala hranu koju su strazari primali a koju moj Mehmedalija nikada nije dobio. ”
Mehmedalijino gubiliste odmah po hapsenju sa radnog mjesta, postaje Senina firma . Tacnije njen najsavremeniji dio u Omarskoj. Na istom mjestu nestaje i Minkin Muhamed, prvi covjek Prijedora.
Sena i Minka s djecom pokusavaju mjesecima same da se snadju u prijedorskom paklu ljeta 1992.godine.
”Minka je”, kaze Sena, ”svo vrijeme bila sabranija i hrabrija od mene iako joj je kao supruzi celnog covjeka bilo daleko teze. Valjda zato sto je doktor. ”
Minkinom mudroscu iz Prijedora prvo spasavaju kcerke. Potpuno ravnodusnom sa smrcu koja ih je konstantno okruzvala Minki je veliko olaksanje bila cinjenica da joj je sin u Zagrebu na fakultetu i na sigurnom. Pod stalnom prismotrom , pritiscima i prijetnjama smrcu pokusavaju da saznaju istinu o muzevima ocekujuci njihov povratak. U septembru 1992.godine Sena i njena sestra Minka, posljednja prijeratna ”prva dama Prijedora”, ipak moraju napustiti svoj grad.
Par mjeseci po okoncanju rata odmah se vracaju svojoj Bosni. Sena se prvo okusava u svojoj struci u Sanskom Mostu a po pocetku povratka u Prijedor angazuje se i politicki. U drugom poslijeratnom sazivu postaje poslanik u Parlamentarnoj skupstini BiH.
”Trudila sam se. Borila koliko sam mogla. Pokrenula sam inicijativu da se i za Prijedor kao i za Srebrenicu oformi komisija koja bi istrazila sve sta nam se desilo!Ali sine, tada nazalost za to niko nije imao sluha i nije mislio unaprijed” prisjeca se Sena tih burnih poslijeratnih godina punih elana i povratnicke euforije koja joj danas najvise nedostaje.
Medju 465 tijela pronadjenih u najvecoj masovnoj grobnici u Krajini- Starim Kevljanima, sa Minkinim Muhamedom identifikovan je i njen Mehmedalija. Kcerke Iris i Irvanu koje su ostale na skolovanju u Njemackoj, saznanje o sudbini oca i neizvjesnost u zemlji tjeraju dalje.
”Jedna je strucan ekonomista a druga je umjetnica ” veselo i s ponosom istice Senija uspjeh svoje djece u Sjedninjenim Americkim Drzavama koju cesto posjeti . Ona i njena Minka svoju zivotnu jesen i penzonerske dane, pokorne Bogu Svemogucem i prilicno zaboravljene od svih uglavnom provode same. Ovo posebno boli Minku. Najtezi su, kaze praznici.
Razmjenili smo vidjenja situacije danas pa me u jednom momentu postidi njen optimizam.
”Pravo da ti kazem, necu sebi da priznam da buducnosti nema,”kaze Sena i dodaje ”Lomi me optimizam i vjera u svoju Bosnu i njene resurse i bogatstvo i brine me dilema kako promjeniti ta razlicita vidjenja na buducnost drzave i brine me ta indoktriniranost i vidjenje nas kao opasnosti danas. Treba nam ta domovina, treba da nas zastiti i treba da nam svima napravi ambijent u kojem ce se svi lijepo osjecati kao ljudi! Eto to me brine i jako plasi kod ovih koji na nju drugacije gledaju”.
Na rastanku, uz konstataciju da smo samo naceli dio jedne burne zivotne price, nasim citaocima, posebno mladima Sena porucuje da prestanu biti opsjednuti malim prolaznim stvarima. ”Hrabro naprijed! Treba da se posvetimo krucijalnim stvarima koje zivot znace i mora se biti stamen! Moraju se neke zrtve podnijeti dok ne postanemo neko, posebno za domovinu! Ne gubimo vjeru u ljude na koje sam, tamo gdje sam ih najmanje ocekivala, ipak nailazila i u najcrnjim trenucima svog zivota” istice Sena i upozorava da se te male prolazne stvari veoma lako gube a mi ostajemo nesretni. Bila joj je to, kako kaze uvjek zvijezda vodilja.
Za magazin Novo Vrijeme
Sudbin Music
Leave a Reply
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.