Neopravdani profesor istorije

Piše: Azra Muranović

Za pocetak moram izraziti svoje veliko razocarenje clankom: ”Neopravdano o ratu u bivsoj Jugoslaviji”, Lennnarta Palma, a koji je prija dva dana objavljen u novinama Goteborgsposten. On zestoko kritikuje autora Anniku Hamrud, koja je ranije pisala clanak o Tomasici, da nije kriticna prema izvorima te da je upala u ”propagandni rat” vezan za ”zasluzene zrtve”. Moram reci da me zaista zbunjuje kako nespretno se Palm, inace profesor istorije, izrazava i kako se igra terminom ”zasluzene zrtve”. Palm, bi trebao da zna bolje nego da razbacuje sa svojim razmisljenjima tako divlje! Jer to i jeste glavni cilj Palmovog clanka, da se povuce jedna jasna razlika izmedju vlastitih razmisljanja i cinjenica.

Ja sam jedno od te djece koje je proslo kroz Trnopolje 1992. i mogu da potvrdim da Trnopolje nije ukljucivalo ugodan sadrzaj kao mogucnost da se dovoljno najede ili da se nocu mirno spava, a da pricamo o zlostavljanju, silovanju i ubistvima nema u ovom tekstu nema dovoljno mjesta. Nesrpsko stanovinistvno nije bili evakuisani zbog osobne sigurnosti. Ono je moralo da prodje Trnopolje kako bi uopste moglo izaci, biti deportovani, iz Prijedora, kao dio finala citavog procesa ‘cesljanja’ nesrpskog stanovnistva. No, vise o tome neki drugi put. Razlog ovog mog pisanja je taj sto me je profesor svrstao i definisao jednom od ”Izetbegovicevih zapadno-podrzanih muslimanskih zasluzenih zrtava”, ali pored toga sam ipak sociolog, specijalizirana za studije Mira i Razvoja (tako imam u koferu par kvalitativnih studija upravo o Bosni i Hercegovini i ratu) pa vrlo dobro znam da Palm u svom clanku zloupotrebljava termin ”zasluzene zrtve”. Poenta rasprave koju je Palm zapoceo nije moja emotivna reakcija na to ko ima i nema pravo da se izjasni kao zrtva, i ako cemo po nauci termin ukljucuje veci broj nivoa i faktora koji se moraju uzeti u obzir.

U sustini svako moze da se izjasni kao zrtva ali to suvise malo govori o vrsti rata u Bosni i Hercegovini. Poenta je ustvari u cinjenici koju Palm ignorise. To sto Palm naziva ”propagandnim ratom” se ustvari bazira na, izmedju ostalog, presudeama za ratne zlocine Haskog Tribunala, ukljucujuci i one za genocid.

Malo ratova, prije rata u Bosni 1992-1995, su tako dobro dokumentirani i imaju tolike dokaze na koje se moze osloniti. Uprkos tome, Palm i dalje laje na Hamruda i zeli da potegne problematiku kriticnih izvora dok on u isto vrijeme, za moj pojam neshvatljivo, temelji svoje lose analize iskljucivo na ”Research and Documentation Center” kao izvor sto u stvari i nije tako lose, ali se zaboravlja da broj ubijenih jos uvijek nije uklesan u kamen (niti ce biti). U Prijedoru se i dalje skuplja dokumentacija ubijenim i nestalim osobama koje jos nisu prijavljene a koje su bile zrtve do rata. Palm takodje zaboravlja da statistika u ovom slucaju nije najbolja metodologija definiranje vrste rata u Bosni i Hercegovini, pa i to tako nasa razmuijevanja desavanja tokom rata.

Jedan drugi vazan detalj te statistike na koju se Palm oslanja jeste to sto on ne uzima u obzir na primjer cinjenicu da u Sarajevu nije samo muslimansko stanovnistvo bilo izlozeno snajperistima i bombardovanju. Po nalogu Radovana Karadzica ne-Muslimani su ubijani isto kao i Muslimani u okopljenom Sarajevu. I svakako se ne treba zaboraviti da su mnogi Bosanski Srbi ubijeni tokom Karadziceve vladavine jer nisu htjeli da kolju svoje komsije u ime nacionalizma. Jos jedan vazan detalj koji Palm ignorise jeste taj da bosanska armija nije bila homogena, nego relativno nacionalno mjesovita, i da su nekoliko kljucnih figura odbrane drzave Bosne i Hercegovina ne-Muslimani. Palm zaboravlja cinjenicu da na vojnom grbu Armije Bosne i Hercegovina nije pisalo ”Samo Sloga Muslimana Spasava”.

Vise komentara u Palmovom clanku su tako jezivi i uzrujavajuci do te mjere da uzavrije krv u venama onome ko ih cita, kao na primjer diskusija o tome ko stoji iza zice i ko stoji ispred zice u Trnopolju, zatim kako Palm procjenjuje fizicki izgled logorasa sasvim normalnim, i naravno komentar ”danasnjeg iskljucivo Muslimanskog Sarajeva”. Spontano dolazim na ideju da Palmu kao prvo kupim povratnu kartu za jedno studijsko putovanje u Bosni i Hercegovini, pa i ”iskljucivo Muslimansko Sarajevo”, a zatim da mu izrazim svoju zabrinutost za njegov fizicki izgleda, jer sudeci po njegovim procjenama izgleda logorasa on mi djeluje kao jako gojazno i zabrinuta sam za njegovog zdravlja.

Vrhunac njegovih procjena je ipak moment kada Palm, jako nespretno i ignorantski pise: ”treba u ovom kontekstu na umu imati da su bosanski Muslimani bili ti koji su vodili najvise ratova” ili ”masovne grobnice sadrze uglavnom samo ostatke muskaraca koji su po godinama vojno sposobni” i na taj nacin tvrdi da su najvjerovatnije oni koji su pobacani po jamama, bili vojnici ubijeni u borbama i zbog toga ne bih trebali da se tretiraju kao civili i ”zasluzene zrtve”. A ako se on pita, posebo ne u Srebrenici.

Treba u ovom kontekstu na umu imati da su bosanski Muslimani bili ti koji su vodili najvise ratova…. Masovne grobnice sadrze uglavnom samo ostatke muskaraca koji su po godinama vojno sposobni. Iskreno receno ne znam ni kako bih odgovorila na ove tvrdnje pa cu pratiti Palmov primjer i istaci da on licno ”propusta znacajne dijelove stvarnosti i istorije” kao na primjer cinjenicu da je Radovan Karadzic u Januaru 1992. Proglasio, aneksiju. Republiku Sprsku, legitimnom par mjeseci prije nego sto ce se drzava Bosna i Hercegovina proglasiti samostalnom. Palm sam ne prati cjelinu konteksta ali rado upire prstom u druge. Muskarci koji su bili vojno sposobni, pa cak i maloljetnici koji su smatrani sposobnim nositi oruzje, bili su specificne mete kako bi se izbjegla mogucnost otpora.

Zelim pozvati Palma u Prijedor da pocnemo s nekom od 60 i vise masovnih grobnica otkriveni na podrucju ove opstine, a onda se prosetamo do drugih gradova i grobnica pa i do identifikacijskih centara, kako bi na miru mogli ustanoviti pol i godine zrtava.

Ne, ja bih zapravo zamolila Palma, koji ima doktorat u povijesti, da se malo vise upozna sa Bosnom i ratom u Bosni, s aktere ukljucenim izvan i unutar drzave, a toplo bih mu preporucila da se vise priblizi upravljanjem izvora, metodologijom i konceptom viktimologije kako bi ubuduce izbjegli njegovo slobodno razbacivanje terminima ”zasluzene i nezasluzene zrtve”.

Lennart Palm uopste nije dostojan svedskog profesora istorije nego me cak sto vise podsjeca na neugodni incident koji je stvorio Eklund kada je objavio intervju sa Milosevicem u magazinu Ordfront.

Moram dodati da Palm prevrce i izokrece cinjenice kako bi ih prilagodio svojoj slici desavanja – koje u stvari i jeste prvo ”ne, ne” kada se pise diplomski rad na osnovnom nivou a da ne spominjemo nosioce zvanja doktora nauka.

I zbog toga sam zaista razocarana njegovim clankom, biranjem rijeci i odvratnostima. Palm bi do sada trebao da zna kako napraviti razliku izmedju individue i jednog aparata koji je ubijao, masovno silovao, zlostavljao, proganjao, pljackao, palio i rusio sve tragove koje se mogu povezati sa jednim narodom. Aparata koji i danas porice desavanja tokom rata i koji otvoreno negira postojanje Bosne i Hercegovine, pa tako svakog Januara slavi svoju samoproglasenu ”legitimnost” i ako su njeni temelji osnovani na masovnim grobnicama.

U mojim ocima Palm ocito zeli da opravda odredjene dogadjaje, kao sto je genocid, time sto zeli istaci ”pa, i drugi su imali oruzje”. On ne zeli da obazire na jedno, po njegovom, ”naslikano” pravo izjasnjenja zrtvom kako bi izjednacio rat u Bosni poput win-win ili fail-fail situation. Medjutim to je vec malo teze, jer upravo tu gdje Palm najvise pada jeste svojim kredibilitetom. On selektivno bira cinjenice i podatke i ocito ima sklonost da bude zahvacen konspirativnim teorijama i bajkama kako je ”svako svakom isto pocinio”. Ja mogu razumjeti tu poteskocu balansiranjuci izmedju vlastitog misljenja i dokazanih cinjenica, ali je na kraju krajeva razlog zasto intelektualci imaju diplome na zidovima upravo taj sto oni trebaju da znaju kako odrzati taj balans.