Neispričana priča o stradanju Roma: Od Skočića Zijo

Piše: Sudbin Musić
Odlučujući o žalbama aplikanata Derve Sejdića i Jakova Fincija protiv Bosne i Hercegovine, Evropski sud za ljudska prava istakao je da su sporne odredbe Ustava BiH koje isključuju mogućnost “ostalih” da se kandidiraju za Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH. Rijetke su prilike u kojima se može čuti bilo šta o stradanju manjina u Bosni i Hercegovini. No, da ni u tome nismo najgori na svijetu govori činjenica da je glavni grad Njemačke tek protekle godine podigao spomenik Romima stradalim u Drugom svjetskom ratu. Priča Zije Ribića jedna je od nekoliko hiljada neispričanih priča o stradanju Roma tokom rata.

Krajem maja 1992. godine grupa pripadnika jedinice srpske vojske, tzv. “Žutih osa”, kojom je na području općine Zvornik komandirao Vojin Vučković zvani Žuća, izdvojila se i pod komandom Sime Bogdanovića iz Rume formirala novu jedinicu pod nazivom “Simini četnici”. Zoran Stojanović, Đorđe Šević, Zoran Alić, Zoran Đurđević i djevojka Dragana Đekić pri ulasku u selo prvo miniraju džamiju. Bošnjaka u Skočiću nije bilo, oni su se iselili 26. juna 1992. godine. Tog kobnog 11. jula 1992. godine u kući Hamdije Ribića pronalaze 35 sakrivenih preplašenih Roma.

“Oni su došli pravo u kuću i onda počeli da biju. Znam samo kad je moja majka rekla: ‘Nemoj, sine!’, i oni su počeli, redom bili, sviju redom, nisu gledali ni na djecu, ni na žene, ni na koga”, kazala je pred Specijalnim sudom za ratne zločine u Beogradu zaštićena svjedokinja koja je preživjela torturu Siminih četnika. Tortura koju su prošli Romi iz Skočića nepojmljiva je ljudskom umu.

Nakon nemilosrdnog udaranja, silovanja djevojčica, odsijecanja spolnih organa muškarcima, Bogdanović je naredio da se potovare u kamion. U selu Malešići iz kamiona izdvajaju tri djevojke, a ostale odvoze do jedne jame u zaseoku Hamzići u selu Šetić. Svih 27 Roma ispred jame je mučki pobijeno a zatim pobacano u jamu u koju su potom ubacivali aktivirane bombe.

Među ubijenima je i sedmero djece u dobi od dvije, četiri, pet, sedam, deset i dvoje po trinaest godina. Zijinu sestru Zlatiju, koja je imala trinaest godina, prije pogubljenja su silovali. Zijina majka Ševka Ribić ubijena je u poodmakloj trudnoći dok je u rukama držala dvogodišnjeg sinčića.
Božijom voljom, kako i sam kaže, tad osmogodišnji dječak Zijo Ribić ostaje živ.

“Kad su mi sestru silovali, onda sam ja plakao i vikao da hoću kod matere. Ovaj vojnik i ona cura što su me uhvatili iz kamiona rekli su: ‘Sad ćeš ti kod majke, ne boj se!’, i odveli su me tamo ispred kamiona i rekli da stanem mirno. Ja sam stao mirno, čuo sam da je nešto puklo, osjetio sam ubod u vrat i pao sam na zemlju. Oni su me uzeli i bacili dole u jamu. Dole sam možda bio pet minuta u nesvijesti i onda sam se digao i na drugu stranu jame izvukao. Iza mene je ostalo još ljudi u kamionu. Čuo sam vrištanje. Kad sam se izvukao iz jame, išao sam kroz šumu i naišao na jednu kuću…” Ovo je samo dio Zijinog svjedočenja pred Specijalnim sudom u Beogradu.

Spas u Crnoj Gori

Na krvavog i uplakanog dječačića su u zoru sljedećeg dana naišla dva srpska vojnika koji ga odvode u zvorničku bolnicu u kojoj boravi sve do decembra 1994. godine. Nakon toga Zijo biva prebačen u Institut “Simo Milošević” u Igalu u Crnoj Gori, gdje boravi naredne dvije godine, uglavnom na psihijatriji, zbog teških trauma i poremećaja sna.
Svoju nevjerovatnu životnu priču za Novo vrijeme Zijo nastavlja uz osmijeh: “Nakon što sam rehabilitovan, prebacili su me u Dječiji dom ‘Mladost-Bijela’ u Herceg-Novom.”

U Tuzlu se vraća 2001. godine. Sa završenim kuharskim zanatom odlazi za poslom u Italiju gdje se trudi napredovati u struci, da bi se ponovno vratio u grad koji, kako kaže, beskrajno voli.

Bitka za pravdu

Porodičnih tragedija sličnih Zijinoj ima još u Bosni i Hercegovini. Jedna od njih je sudbina majke Have Tatarević iz prijedorskog sela Zecovi koja je ostala bez šest sinova i muža. U masakru u selu Skočić Zijo je ostao bez igdje ikoga. Ubijeni su mu otac, majka, šest sestara i brat. Njih devetero. Prepušten sebi, 2008. godine započinje pravnu bitku za svoju porodicu.

Ističe zahvalnost Nataši Kandić koja mu je sve vrijeme bila velika podrška, te svom rođaku Fadilu Ferhatoviću. Pravna bitka je okončana u martu 2013. godine kad je sedmero pripadnika “Siminih četnika” pred Specijalnim sudom za ratne zločine u Beogradu osuđeno na ukupno 73 godine zatvorske kazne. Zijo je trenutno preokupiran potragom za tijelima svojih najmilijih, ali i bitkom za svakodnevno preživljavanje u nemilosrdnom bosanskohercegovačkom okruženju u kojem za ljude poput njega ne postoji razumijevanje. Provedba mira podrazumijevala je procese koji su prije svega trebali okončati reparacijama za žrtve i očuvanjem sjećanja na ubijene građane i građanke ove napaćene zemlje.

Preživljavanje, a ne život

Zijo ne krije ogorčenje na državu i društvo u kojem živi. Ogorčen je i na predstavnike Roma u Bosni i Hercegovini. U najgorim trenucima niko nije bio pokraj njega. Nema riječi hvale ni za Dervu Sejdića koji mu nije htio pomoći ni u danima kad je doslovce bio na ulici. Posredstvom gradskih vlasti uspijeva nekako dobiti posao kuhara u hotelu Tuzla u kojem i danas radi ali i privremeno stanuje jer nema kamo.

Pitali smo ga kako se grije, na što je samo tužno odmahnuo rukom. Možda i činjenica da ovaj mladi čovjek s ovakvom užasnom životnom pričom nema svoj krov nad glavom najviše oslikava stanje u državi i društvu u kojem živimo. Prosto je nevjerovatna činjenica da slučajevima poput njegovog nije riješeno ni stambeno pitanje.

Novo Vrijeme