Mr. Jasmin Medić: Stalno moramo ponavljati šta se desilo

Piše: Nedžad Novalić

Mr. Jasmin Medić, rođeni Prijedorčanin i magistar historije, autor je nedavno objavljene knjige “Genocid u Prijedoru”, koja na osnovu historijskih izvora govori o genocidu u prijedorskoj općini i njenoj okolini. U razgovoru za Novo vrijeme ovaj mladi magistar historije govori o motivima svoga pisanja, rezultatima istraživanja te reakcijama na knjigu.

Knjiga Jasmina Medića “Genocid u Prijedoru” predstavlja dorađenu i proširenu verziju njegovog magistarskog rada odbranjenog na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (Odsjek za historiju) prije nešto više od godinu. Jasmin, rođeni Prijedorčanin, s nepunih je šest godina svjedočio genocidu, prošao logor, izgubio nekoliko članova porodice. “Kad sam se odlučio za ovu temu, od početka sam znao da se emocije moraju isključiti, barem dok se piše. Profesionalnost i objektivnost su na prvom mjestu. Jednostavno, prošla je već 21. godina otkako mi Prijedorčani nosimo taj teret i često se desi da nakon toliko godina o tim stvarima počnete razmišljati bez ikakvih emocija. Još od osnovne škole istražujem ovu temu i od tada datira želja da o ovome nešto napišem”, kaže na početku razgovora Jasmin Medić prisjećajući se detalja iz vremena agresije na Bosnu i Hercegovinu, progona iz rodnog Kozarca, trodnevnog boravka u logoru Trnopolje, izbjeglištva u Maglaju, Zenici i Zagrebu.
Prava riječ je genocid

Ako se gledaju konačne presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, u Prijedoru nije počinjen genocid. Međutim, Medić se poziva na međupresudu Slobodanu Miloševiću iz 2004. godine, prema kojoj je genocid počinjen u sedam bh. općina, a među njima je i Prijedor. Presuda Žalbenog vijeća Tribunala u Haagu Dušku Tadiću iz 1999. godine eksplicitno govori o agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Također, ukoliko se analiziraju izjave pojedinih lidera bosanskih Srba, onda, smatra Medić, s pravom možemo govoriti o genocidu. “Radoslav Brđanin, lider samozvane Autonomne regije Krajine (ARK) rekao je da na teritoriju buduće srpske države smije živjeti samo do dva posto nesrpskog življa. Izjave Karadžića i Mladića o tome da će jedan narod nestati gotovo su svima poznate”, kaže Medić. I upravo je 700-800 nesrba i opstalo na teritoriji Prijedora nakon 1992. godine, što je daleko ispod onih dva posto o kojima je govorio Brđanin.
Medić genocid kontekstualizira vremenski i prostorno. Autor hronološki govori o Bosni i Hercegovini uoči agresije, prvim višestranačkim izborima 1990. godine, situaciji u Prijedoru pred izbijanje rata, o pripremama napada na nesrpsko stanovništvo u Prijedoru, glavnim stratištima Prijedorčana, osnivanju koncentracionih logora, masovnim grobnicama u kojima su nađeni posmrtni ostaci Prijedorčana, presudama Haškog tribunala za zločine na području općine Prijedor. “Posmrtni ostaci Prijedorčana pronađeni su u masovnim grobnicama od Bihaća do granice sa Srbijom. Mnoga stratišta na kojima su ubijene hiljade Prijedorčana uopće se ne nalaze na području općine Prijedor. Tako mi, naprimjer, 21. augusta obilježavamo stradanje više od 200 Prijedorčana koji su ubijeni na lokalitetu Korićanskih stijena koje se nalaze između Travnika i Skender-Vakufa”, kaže Medić.
Hronologija jednog stradanja

Ukoliko hronološki posmatramo genocid u Prijedoru, ključno je nekoliko datuma i činjenica. Na izborima 1990. godine pobjedu je ostvarila SDA, koja zajedno s SDS-om i HDZ-om formira općinsku vlast. Ipak, 30. aprila 1992. SDS je nasilno, uz pomoć JNA, preuzeo vlast u općini, a svi nesrbi dobili su otkaz. Napad na selo Hambarine započeo je 22. maja, a dva dana poslije započeo je napad i na Kozarac. Jedna grupa probosanskih snaga pokušala je 30. maja preuzeti kontrolu nad gradom Prijedorom i tog dana vođene su borbe u samom centru Prijedora. Međutim, taj pokušaj oslobađanja Prijedora pokazao se neuspješnim zbog nedostatka ljudstva i oružja. Dan “bijelih traka” je 31. maja jer je tada svim nesrbima na području Prijedora naređeno da na lijevoj ruci istaknu bijele trake, a na kućama bijele čaršafe kao znak raspoznavanja. Već tada, u periodu od 23. do 26. maja, započeto je s otvaranjem koncentracionih logora. Napad na lijevu obalu rijeke Sane, gdje su se prema Sanskom Mostu nalazila bošnjačka naselja, započeo je 20. jula, a 5. augusta, zahvaljujući izvještajima britanskih novinara, svjetska javnost saznaje za postojanje logora u Prijedoru. Dan prije raspuštanja logora Omarska, 5. augusta, izvedeno je 125 logoraša i pogubljeno na lokalitetu Hrastova Glavica. Masakr na Korićanskim stijenama desio se 21. augusta i tu su ubijani logoraši iz Trnopolja. “Treba napomenuti da su ljudi u logorima svakodnevno ubijani, a mi se danas prisjećamo nekih datuma kada su ta ubijanja bila posebno intenzivna. Tako je 24. jula u Keratermu u čuvenoj “Sobi br. 3” ubijeno oko 160 Bošnjaka, a u istom periodu iz Omarske odvedeno 44 logoraša koji su ubijeni u blizini Bosanske Krupe”, pojašnjava Medić.

Ako tražimo odgovorne za genocid u Prijedoru, Medić smatra da se mora krenuti od Slobodana Miloševića. “Do sada je Haški Tribunal za zločine u Prijedoru podigao 29 optužnica te donio 17 presuda, dok su neki predmeti predati bh. pravosuđu. Među onima koji su osuđeni za zločine u Prijedoru su Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić, Radoslav Brđanin koji je bio na čelu ARK-a, Mićo Stanišić koji je bio na čelu MUP-a, zatim Stojan Župljanin koji je bio načelnik CJB Banja Luka. Od onih koji su djelovali na lokalnom nivou osuđen je ratni načelnik Milomir Stakić, stražari u Omarskoj Mlađo Radić, Milojica Kos, Miroslav Kvočka, Dragoljub Prcać, stražari u Keratermu Predrag Banović, Damir Došen, Duško Sikirica i Dragan Kolundžija, pripadnik interventnog voda prijedorske policije Darko Mrđa, ali i pojedinci koji nisu imali funkcije a koji su učestvovali u zločinima kakvi su bili Duško Tadić i Zoran Žigić”, kaže Medić. Iako se ponekad navodi da su Tadić i Žigić bili stražari u Keratermu i Omarskoj, Medić pojašnjava da oni nisu imali nikakvu funkciju, nego su samoinicijativno dolazili u logore i uz odobrenje stražara vršili zločine. Tačan broj onih koji su učestvovali u zločinima a koji nisu procesuirani teško je ustvrditi. Medić smatra da je više od 90 posto vojnosposobnih Srba učestvovalo u ovim zločinima, posebno ako saučesnicima smatramo one koji su učestvovali u prikrivanju zločina kao i one koji su vršili propagandu. “Ipak, mi imamo slučaj da je u Omarskoj bilo zatočeno 11 Srba koji nisu bili lojalni srpskoj vlasti. U Omarskoj su zatočeni i ubijeni muž i žena srpske nacionalnosti jer su, navodno, u njihovom stanu nađeni propagandni materijali SDA. Bilo je pojedinačnih slučajeva da je prijatelj spasio prijatelja, ali je taj broj zanemarljiv. Važno je napomenuti da je u Prijedoru izvršen elitocid, jer je najprije ubijena bošnjačka elita, intelektualci koji su masovno stradali u Omarskoj. Možda najpoznatija prijedorska žrtva jeste dr. Esad Sadiković, koji je 10 godina radio u Prijedoru, a niko nije stao u njeogovu zaštitu kada su došli da ga vode u logor. Možda je i bilo nekog otpora kod srpskog stanovništva, ali ja za to ne znam”, kaže Medić.

U medijima se rijetko spominje da je u Prijedoru, osim Bošnjaka, stradao i značajan broj Hrvata.“U Prijedoru je bilo oko šest posto Hrvata, odnosno oko 6.000. Tokom genocida u Prijedoru ubijeno je oko 300 Hrvata i dolazi se do zaključka da ni u jednoj općini u BiH nije stradalo toliko hrvatskih civila koliko u Prijedoru. Njihov povratak nakon rata gotovo je zanemarljiv, vratilo ih se tek nekoliko stotina, a danas ih većina živi u Hrvatskoj. Oni koji su se vratili, zajedno s Bošnjacima, učestvuju u obilježavanju svih značajnijih datuma stradanja Prijedorčana”
Povratak i sjećanje

U prethodnim brojevima pisali smo o Prijedoru kao gradu u kojem je zabranjeno sjećanje. Ipak, ukoliko se Prijedor usporedi s drugim gradovima u manjem bh. entitetu, pomaci, iako mali, ipak postoje. Još ne postoje spomen-obilježja u Omarskoj, na Korićanskim stijenama, Trnopolju, riječ genocid je zabranjena… “Jedini način da se grade mostovi povjerenja jeste da se kaže istina. U Prijedoru mi još nemamo neku vrstu katarze, prisutno je stalno negiranje zločina. Mi stalno moramo ponavljati šta se desilo, a očekivati je da ćemo i na drugoj strani naići na ljude spremne na razgovor”, zaključuje Medić.

Za obilježavanje stradanja Prijedorčana važna je činjenica da se genocid u Prijedoru desio tokom ljetnog perioda. Velik broj Prijedorčana rasut je širom svijeta, ali mnogi od njih svake godine odmore provode u svome zavičaju. Procjena je da se 20.000 Prijedorčana vratilo na svoja ognjišta. Velik broj Prijedorčana rasut je širom svijeta, ali mnogi od njih svake godine odmore provode u svome zavičaju. Promocija knjige “Genocid u Prijedoru” već je održana u Kozarcu, ali i u samom gradu Prijedoru. Medić poručuje da se o genocidu ne smije govoriti samo u kontekstu Srebrenice i 11. jula. “Prijedorčani nastoje skrenuti pažnju da se genocid nije desio samo u Srebrenici. Genocid je počeo 1992. i to u mnogim bh. općinama. Mislim da ne trebamo izbjegavati riječ genocid bez obzira na presude sudova. S naučne strane nije teško dokazati da je genocid počinjen u cijelom Podrinju, Brčkom, Krajini. U knjizi navodim presudu Dušku Tadiću u kojoj eksplicitno stoji da je sva odgovornost za dešavanja u Prijedoru na Vladi SR Jugoslavije. I o tome treba govoriti”, kaže za kraj razgovora mr. Jasmin Medić.