Mirveta Mrkalj-Durben: Da šutim, bilo bi kao da sam svojom rukom ubila najmilije

Mirveta Mrkalj-Durben jedna je od mnogih bh. državljana koji su napravili nešto zapaženo u bijelom svijetu iako su morali krenuti od nule. Iskoristila je talent za jezike pa je dobro savladala njemački. Kasnije se i profesionalno angažirala na poslovima tumača i prevodioca tog jezika. Danas radi u Službi za migraciju kod Caritasovog udruženja “Rhein-Mosel-Ahr” u Njemačkoj. Usto, članica je Međunarodne organizacije za ljudska prava (IGFM) te ekspertnog tima Instituta za istraživanje genocida Kanada (IGK). Činjenica da se dobro usavršila u tim poslovima dala joj je za pravo da razmišlja o pisanju knjige – prozora u život njene porodice i sugrađana…

Pise: Nijaz Hlivnjak

Septembar je 1991. godine. Topla i ugodna noć. Okupila se rodbina i komšije da proslave prvi rođendan Damira Mrkalja, sina Mirvete Mrkalj-Durben, te da ujedno obilježe završetak krova na njihovoj porodičnoj kući u Bišćanima kod Prijedora. Do kasno u noć sjedilo se i veselilo, a Mirveta se u jednom trenutku izdvojila od okupljenih ljudi i izašla napolje. Posmatrajući kuću koja je iznikla začula je strašan zvuk bombardiranja koji je dolazio od Kozare. Bio je to napad na Vukovar. Godinu kasnije ta je kuća srušena do temelja, svi muškarci iz mahale su pobijeni, a Mirveta sa svoje dvoje maloljetne djece morala je pobjeći iz rodnog mjesta. Uspjela je pobjeći iz mjesta u kojem je živjela,
ali ne i od sjećanja na te krvave dane. Ni na trenutak.

Ovih dana svako malo čujemo kako ekshumirani posmrtni ostaci ubijenih Prijedorčana dobijaju imena i identitet, a među njima i članovi uže porodice Mirvete Mrkalj-Durben. Ipak, njen osjećaj prema tim vijestima iz centara za identifikaciju potpuno je drukčiji od osjećaja drugih ljudi. “Za mene je vrijeme stalo 1992. godine. Ljudi koji se ovih dana identificiraju za mene nikad nisu ni otišli, nikad nisu napustili ovaj svijet”, počinje svoju ispovijest gospođa Mirveta. U rođene Bišćane i Prijedor dolazila je samo triput u protekle 22 godine, zadržavajući se tu, na mjestu zločina, samo sat ili dva. Ipak, kako nam kaže, u mislima je sa svojim Bišćanima svaki trenutak. Upravo je knjiga koju ovih dana promovira njen doprinos čuvanju sjećanja na brutalno prekinutu životnu harmoniju na brdu nadomak Prijedora.

“Ova knjiga nije nastala preko noći. To je dnevnik koji sam vodila još od proljeća 1992. godine. Često sam se plašila da mi se nešto ne dogodi pa da ne budem u prilici obznaniti svoj rukopis. Hvala Bogu, doživjela sam dan kad otkrivam svoju istinu ljudima oko sebe”, kaže Mirveta dodajući da knjiga ne tretira događaje hronološki, nego da počinje 2006. godine, kad je njen rahmetli muž pronađen i identificiran.
Naglo prekinuta harmonija

U uvodu našeg razgovora osvrnuli smo se na predratno vrijeme u Prijedoru. Dok razgovaramo s Mirvetom, tragamo za kvakom koja je prepukla u glavama ljudi s kojima su godinama živjeli, a koji su preko noći postali krvnici i ubice. “Taj život bio je predivan. Ove nove generacije koje se sad vraćaju u naša rodna mjesta iz inozemstva neće nikad shvatiti tu ljepotu niti je osjetiti. Ja sam te divne dane iz djetinjstva i do samog rata opisala u svojoj knjizi, a kad budem pisala knjigu na bosanskom, o tome ću pisati još ljepše. Moji rodni Bišćani bili su malo ali moderno selo koje se baš ne uklapa u kontekst negativnih priča o Balkanu u cijelosti. Tamo gdje je naš Bišćanin bio 1992. godine, ja ne vidim razliku danas, 2014. godine u Njemačkoj. Takvi su to bili pogledi na svijet, bio je to obrazovan narod. Prema našim komšijama druge vjerske i nacionalne pripadnosti odnosili smo se kao da su jedni od nas. Nije tu bilo razlike. A onda se sve promijenilo preko noći ”, kazuje Mirveta.

“Ja sam se u svojoj knjizi na stotinu mjesta upitala zašto je do toga došlo i ko su ti koji su počinili takva gnusna djela. Ko ih je odgojio, u koju su školu išli? Jedan od odgovora bila mi je scena u prvoj noći 1991. godine, kad smo sjedili kod naših komšija u zgradi u Prijedoru. On je bio Hrvat, a ona Srpkinja. O kakvom odnosu je riječ govori činjenica da mi svoj stan nismo morali zaključavati. Takvo povjerenje je vladalo među nama. Ta moja prijateljica u krilu je ljuljala svoje trogodišnje dijete i pjevala mu pjesmu “Ko to kaže, ko to laže Srbija je mala…” Mi smo tu sjedili i ništa nismo učinili. Mi smo jednostavno bili odgajani da budemo dobri prema našim komšijama. Nikad nismo mogli ni pomisliti da će nam se nešto loše dogoditi. Smatrali smo da i drugi prema nama osjećaju isto. Ipak, bili smo naivni. Sve je to bila duboka zabluda”, sa zebnjom pripovijeda Mirveta.
Ubijanja su planirana i pripremana

To su bili jasni pokazatelji da taj brižan komšijski odnos nije bio obostran. No, ni to nije bilo dovoljno da se lokalno bošnjačko stanovništvo otrijezni. Iako se sve dogodilo bukvalno preko noći, činjenice ukazuju da je plan ubijanja i protjerivanja dugo pripreman. “Za nas žrtve to se dogodilo preko noći. Međutim, počinitelji zločina za to su se pripremali mnogo ranije. Dokaz toga je činjenica da je moj muž 31. aprila 1992. godine iznenada otišao u Banju Luku sa svojim radnim kolegom Srbinom. Razlog tog odlaska bila je neka obaveza koju je taj Srbin morao izvršiti. Naime, mom mužu je rekao da prošeta po Banjoj Luci dok on preda neki papir. Već sutradan moj muž je dobio slobodan dan nakon kojeg se nikad nije vratio na posao. I odmah nakon što su Bošnjaci masovno poslani kućama, započeo je teror koji nikad neću zaboraviti”, prisjeća se Mirveta.

Nakon što su zločinci okončali svoj posao s muškom populacijom, Mirveta je sa svoje dvoje malodobne djece pokušavala napustiti Bišćane i doći do tetke u Prijedoru. Jedan njen poznanik Srbin “pomogao” joj je da pobjegne i to je debelo naplatio. Naime, to nije bio izuzetak, već pravilo po kojem su Srbi “lovili” svoje poznanike među Bošnjacima koji su imali novca da im navodno pomognu u bijegu. Stvarna namjera bila je pljačka.

Međutim, ono što joj Mirveti posebno ostalo urezano u sjećanje jeste dokument koji je morala potpisati putem kojeg izjavljuje da dobrovoljno napušta Prijedor i svu svoju imovinu ostavlja Republici Srpskoj. “Tad sam shvatila da je to bio isti dokument koji su moj muž i njegov radni kolega Srbin odnijeli u Banju Luku. Sve se znalo i pripremalo”, tvrdi naša sagovornica.

Zanimljiva ali zastrašujuća podudarnost s ovakvim slučajevima iz perioda rata dogodila se 7. februara ove godine kad su izbili veliki protesti u gradovima na prostoru Federacije BiH. Tog dana svi policijski službenici na prostoru Prijedora nesrpske nacionalnosti pušteni su kućama i dat im je slobodan dan. Baš kao što se dogodilo 1. maja 1992. godine. Danas, razgovarajući s poznanicima iz Prijedora, saznajemo da je taj potez lokalnih vlasti u Prijedoru sledio krv u venama manjinske bošnjačke populacije koja se vratila na svoja ognjišta nakon svega što su preživjeli. Na taj potez prijedorskog MUP-a niko od nadležnih s državnog nivoa nije reagirao. Naša sagovornica Mirveta kazuje nam da je to samo pokazatelj da se u Prijedoru ništa nije promijenilo. Da je isto kao tih proljetnih dana 1992. godine, samo što se ne puca.
Najstrašnije ljeto u životu

“Nakon što su nam svako malo upadali u stan i pretresali nas, navodno tražeći oružje i naš plan kako da napadnemo Srbe, nismo imali drugog rješenja nego otići na selo u Bišćane kod roditelja”, vraća nas Mirveta u priču iz devedesetih. Ona je tu s drugim ljudima ostala sve do 20. jula, kad su pripadnici Vojske RS-a odveli muškarce koji se danas ekshumiraju iz jama kakva je Tomašica. “Otac, brat, muž, svekar, djever i 24 člana moje porodice s prezimenom Mrkalj odvedeni su tog dana u smrt, i jedino se moj brat uspio spasiti. Neki od njih su upravo ovih dana identificirani nakon ekshumacije iz Tomašice. Sjela sam i napisala spisak ubijenih iz moje bliže i daljnje familije. Nabrojala sam blizu stotinu muškaraca.

Ova knjiga je moja dužnost kao preživjele osobe. Da šutim, bilo bi kao da sam svojom rukom ubila svoje najmilije, svoje komšije, svoje školske drugove i radne kolege, svih 260 civilnih žrtava rata iz rodnih Bišćana i 3.176 na zvjerski način ubijenih Prijedorčana nesrpske nacionalnosti. Ovom knjigom ostavljam dokument koji će generacijama koje dolaze svjedočiti o životu i smrti, o ljubavi i rastanku, o čežnji za nekim prošlim vremenima, o izgubljenoj sreći, o dobrim ljudima kojih više nema, o neljudima koji su počinili stravične zločine., od kojih je namlađi imao samo 16 godina, a najstariji 93”, riječi su ove Bišćanke.

Stanovništvo okolnih prijedorskih sela cijeli maj 1992. godine, bez vode i struje, bukvalno je čekalo konačnu smrt. Upravo je to motiv za naziv knjige koju ovih dana promovira Mirveta Mrkalj-Durben, “Mama, ovdje ima svjetla” (“Mama, hier gibt es Licht”). Naime, kad se sa svojom djecom uspjela izvući iz Prijedora i stići u Sisak, njena kćerka, koja je tada imala šest godina, po dolasku pred kuću rodice kod koje su bili smješteni, rekla je svojoj majci: “Mama, ovdje ima svjetla”. Cijeli taj kobni maj njena kćerka Azra pitala je majku zašto nemaju svjetla, zašto ne može da se igra kao normalna djeca.

Kao i djeca koja su se čudno ponašala, tako su i muškarci, koje je Mirveta tih dana sretala, bili izbezumljeni. “Naši su ljudi osjetili svoj kraj. Tog 20. jula ujutro vladala je neka teška tišina, niko ništa nije govorio. Oko podne, dok sam pravila ručak, moj muž je došao do mene u kuhinju i ništa nije rekao – njegov izraz i boja lica značili su da je kraj tu, pred našim vratima. Mogli smo čuti pucnjavu okolo. Nije prošlo ni pola sata, a ubice su već bile u našoj kući”, kaže Mirveta. Svi muškarci su odvedeni, a žene i djeca ostali su u strahu i tuzi. Na trenutke su uspijevali upaliti radioprijemnike i poslušati vijesti lokalnih radiostanica. Mirveta kaže da je tada, kad je čula vijest o izmišljenim borbama u Bišćanima, shvatila da svijet možda nikad neće saznati da su njihovi najbliži ubijeni a da nikome ništa nažao nisu učinili. Goloruki i izbezumljeni poslati su u smrt.
Jesam li mrtva?

Dan nakon što su odveli sve muškarce iz Bišćana i okolnih mjesta Mirveta je izbjegla sigurnu smrt. S obzirom na to da je do izbijanja rata u Prijedoru radila na poslovima izdavanja ličnih dokumenata, što joj je omogućilo da do detalja poznaje kompletnu populaciju te regije, Mirvetu su posebno tražili lokalni Srbi koji su je željeli likvidirati i s njom zametnuti trag značajnoj evidenciji koja bi kasnije mogla biti korištena protiv počinilaca zločina. I sama je toga bila svjesna, pa je te julske dane provodila kod komšinice koja je imala epilepsiju, pa je u jednom trenutku zatražila kahvu. Mirveta je skinula obuću i odšunjala se do svoje kuće da donese kahve, ali su je uhvatila dvojica Srba u policijskoj uniformi, mada to nisu bili policajci iz Prijedora jer ih je sve poznavala. Počeli su zanovijetati i tražiti da ih služi. Natjerali su je da iz podruma donese još hrane i pića usljed čega su primijetili sportski motor njenog muža. Bili su oduševljeni prizorom pa su Mirvetu stavili u drugi plan.

“Kad su se spremili da krenu na motoru, viknuli su: “Trči!” Znala sam da je to moj kraj. Potrčala sam i pala. Pala sam na nešto mehko. Zatvorenih očiju pitala sam se je li to smrt i kako to da me ništa ne boli. Kad sam provirila, vidjela sam da sam pala na tijela svojih komšija. Ubice su mislile da su me dokrajčile. Odvezli su se motorom niz selo, a jedan od njih na sebi je imao kožnu jaknu mog supruga”, prisjeća se tog prizora koji ne može zaboraviti.
Bijeg od zločinačke ruke

Znala je da joj je to nova prilika da spasi svoju djecu i sebe. “Nekih pet dana nakon tog 20. jula odlučila sam krenuti u bijeg sa svojom djecom pa makar nas i ubili, jer sam se plašila ostati tu, plašila sam se za zdravlje svoje djece kojima dajem vodu iz obližnjeg bunara koji je izgradio moj otac. Kasnije smo saznali da je u tom bunaru pronađen lokalni katolički svećenik kojeg su ubili i bacili. Usljed izuzetno hladne vode, njegovo tijelo se nije raspalo, tako da se i godinama nakon toga mogao vidjeti njegov sklupčani položaj tijela i policijske lisice na rukama”, sjeća se Mirveta.

Dok je izlazila iz Bišćana, na sve strane bila su razbacana tijela mještana, ali kad je vidjela svog muža, njen osjećaj straha je presahnuo. Pokrila je njegovo tijelo i lice i nastavila svoj bijeg s djecom. Sina Damira, koji je tad imao nepune dvije godine, vozila je u dječijim kolicima. Kad je stigla nadomak Prijedora, primijetila je da su gume na kolicima bile crvene od krvi.

A onda se desilo nešto što joj je pomutilo osjećanja koja su prekinuta prije nekoliko mjeseci. Naime, pred nju se zaustavilo policijskoj vozilo iz kojeg je izišao radni kolega njenog muža. Kleknuo je na koljena i zamolio za oprost. Ponudio je da za nju i njenu djecu uradi šta god ona poželi. Samo je produžila dalje, ali je sve ove godine, vodeći se postupkom tog Srbina policajca, živjela s razmišljanjem da se i nakon takvih zločina barem neki ljudi kaju. Međutim, kad je prije nekoliko mjeseci na vijestima vidjela kako isti taj Srbin danas svjedoči u korist ratnog zločinca Radovana Karadžića, tvrdeći da Karadžić i oni koji su ga slijedili nisu krivi za smrt hiljada ubijenih, Mirveta kaže da je tada spoznala da kajanja i popravke kod takvih osoba nema i to ju je ponukalo da što prije okonča svoju knjigu i da svoj doprinos u otkrivanju istine.

“Ova knjiga, napisana na njemačkom jeziku, ide pravo na adresu na koju je ja želim poslati. To su brojne i različite institucije širom Evrope koje se bave zaštitom ljudskih prava i istraživanjem genocida i zločina protiv čovječnosti. Imam već desetke upita uglednih ljudi koji se bave svim tim poslovima i koji s velikom pažnjom iščekuju moju knjigu. Ti ljudi žele prave informacije o Balkanu i svemu što se ovdje događalo, pa i o stanju koje je danas takvo kakvo jeste. Mi im te informacije moramo pružiti, pa sam zbog toga ovu knjigu napisala prvenstveno za njih, ali da istovremeno ne bude jedno od mnogih djela o ratu u BiH koja skupljaju prašinu i ne čitaju se”, kaže nam za kraj Mirveta.

Pitali smo Mirvetu hoće li nakon promocije knjige u Sarajevu otići do rodnih Bišćana gdje je i danas njena porušena kuća koju namjerno nije htjela obnoviti. Samo je izrazila nadu da će dogodine imati više hrabrosti da prođe krvavim putem nazad do mjesta gdje je sve počelo i gdje je sve naglo prekinuto.
Dio potresnog svjedočenja iz knjige

“Po bišćanskim ulicama, baščama i igralištima tražila sam, među svirepo ubijenih 260 Bišćanaca, članove svoje porodice. Svog muža sam pronašla, pokrila bijelim čaršafom i pobjegla sa svoje dvoje male djece pred zvijerima koje su mi bile za petama. Mada sam sebi obećala da nikad više neću natrag u Prijedor, deset godina kasnije odlazim prvi put u Bišćane, gdje mi samo ona imena na mezarlucima naših civilnih žrtava potvrđuju da sam ja stvarno u selu koje se zove mojim zavičajem. Osamnaest godina poslije, moj sin koji je tad imao 20 mjeseci, svojom rukom u mezar spušta posmrtne ostatke svog oca, pronađene u jednoj od mnogih masovnih grobnica u Prijedoru, izgovarajući riječi: “Kako bih ja sretan bio da sam te mogao imati i upoznati”, napisala je Mirveta Mrkalj-Durben.

NOVO VRIJEME