Mirsad Duratović: Neću šutjeti o Tomašici zbog 125 maraka naknade

PIŠE: Lana RIZVANOVIĆ

U intervjuu za Oslobođenje Mirsad Duratović, predsjednik Udruženja logoraša Prijedor*92 navodi stvarne rayloge svoje smjene iz Komisije za regionalnu saradnju i međunarodne odnose Opštine Prijedor, te govori o lošem odnosu lokalne vlasti spram žrtava rata.

• Na čiji zahtjev i zbog čega ste smijenjeni iz Komisije za regionalnu saradnju i međunarodne odnose Opštine Prijedor? Koji su stvarni razlozi smjene?

– U Komisiju sam došao na prijedlog Stranke za Bosnu i Hercegovinu a njen predstavnik u Prijedoru Muharem Murselović je smatrao da nisam dostojan članstva u toj komisiji. Predložio je nekog drugog i Skupština je to prihvatila. Stvarni razlozi su da se radi o neslaganju u mišljenjima između mene i njega, kada je u pitanju odnos lokalne vlasti, s gradonačelnikom Markom Pavićem na čelu, prema udruženjima koja se bave pitanjem žrtava rata, Bošnjaka i Hrvata u Prijedoru.

Skočila kirija

Svi već znaju šta se dešava u Prijedoru, na koji način se krše ljudska prava, posebno kada je u pitanju položaj bošnjačkih žrtava rata, sve one zabrane komemoracija, izgradnje memorijalnih centara, nazivanje naših komemoracija pogrdnim imenima… zabrane finansiranja komemoracija iz gradskog budžeta, zabrane održavanja skupova. Tu se Murselović i ja nismo uspjeli složiti, pošto je nakon lokalnih izbora odlučio da uđe u koaliciju, odnosno skupštinsku većinu s gradonačelnikom i smatrao je da bih i ja kao član stranke i predsjednik Udruženja logoraša Prijedor ‘92 trebao da prestanem da pišem i, da tako kažem, blatim opštinsku administraciju s Pavićem na čelu. Na to nisam pristao, kao ni na ucjene, jer mi je jasno rečeno da ukoliko ne prestanem da pišem “bljuvotine”, biće nam onemogućeno finansiranje iz opštinskog budžeta i svih drugih nivoa.

• Ucjene nisu urodile plodom?

– Naravno da nisu, nastavili smo kontinuirano da radimo, kao i svih ovih godina unazad, ali smo morali iseliti Udruženje iz kancelarije u Murselovićevom poslovnom prostoru, koji smo plaćali 350 KM, jer je Murselović u augustu naprasno povisio kiriju na 1.000 KM. Nakon toga, Udruženje je preselilo u drugi prostor. Vidite, kada ništa drugo nije urodilo plodom, krenulo se u osobni obračun, da se obezglavi Udruženje pokušajem obračunavanja s pojedincima koji su stubovi tih organizacija, kako bi sve pokleknulo u Prijedoru. Nisu uspjeli, mi ćemo nastaviti i dalje da se borimo, čak i žešće nego do sada. Mislim da nisu dobro shvatili s kim su ušli u otvoreni obračun. Ja sam izgubio deset članova porodice, među njima i brata, koji je imao 15 godina.

• Je li Komisija bila jedini izvor prihoda za Vas i Vašu porodicu?

– Članstvo u Komisiji mi je mjesečno donosilo 125 KM. To nisu novci na koje se čovjek može osloniti da živi od toga, ali jesu bili jedini moj stalni mjesečni izvor prihoda. Snalazim se i na druge načine jer moram, takva su vremena. Znali su to oni dobro, da ja troje djece školujem u Prijedoru, da živim s majkom i suprugom koje nemaju nikakvih prihoda, ali ljudi jednostavno kada krenu u rušenje, nemaju granica.

• Da li je reagovala centrala Stranke za BiH iz Sarajeva?

– Obavijestio sam centralu, poslao dopis šta se desilo i da sam napustio stranku iz navedenih razloga i nakon toga mi se javio predsjednik Amer Jerlagić. Sa žaljenjem je konstatovao da je kasno saznao za probleme u Prijedoru, kazao da sam, možda, prebrzo reagovao, da sam prvo trebao razgovarati s njim kako bi se to riješilo. Međutim, kasno je za sve, mislim da su stvari nepopravljive, da ja budem dio skupštinske većine i da popustim zbog 100 maraka, to ne bih nikada. Tomašica je puno vrednija od toga.

• Za smjenu su glasali i drugi predstavnici bošnjačkih partija u Prijedoru. Da li su se po tom pitanju oglasile centrale stranaka?

– Odnos bošnjačkih stranaka prema povratku u Prijedoru je veoma loš i očekujem od centrala u Sarajevu da se ograde i provjere postupak njihovih odbornika u Prijedoru, jer su im usta puna žrtava rata, ali na djelu se to malo pokazuje. Prijedor je živi dokaz za to. Volio bih da čujem njihovo mišljenje zašto je podržana moja smjena, ali do brojeva glavnih u strankama je veoma teško doći.

• Da li je Vaš rad kao koordinatora Koalicije Prvi mart za tu regiju imao neke veze s naprasnom smjenom i pokušajima Vašeg diskreditovanja?

– Ma sve ima veze, samo naivan insan i neko ko ne prati šta se dešava može reći da to nema veze sa ovim ili onim. Sve to ima veze, pogotovo u Prijedoru. Ljudi su vidjeli opasnost u Prvom martu, svi su se digli protiv Koalicije, jer im je jasno da naše aktivnosti označavaju kraj jedne, a početak druge ere. Napadi traju već duži period, ali i tome će doći kraj.

• Bez obzira na smjenu u Komisiji, kao predsjednik Udruženja Prijedor ‘92 i aktivista Prvog marta nastavljate li borbu za prava povratnika i žrtava rata u Prijedoru?

– Naravno, to je moj životni zadatak, preživio sam zbog toga. Imao sam 17 godina kada se zaratilo, a nakon što sam korišten kao živi štit, preživio Omarsku i Tomašicu, imam zadatak koji moram završiti.

Je li nas to stid?

Preživjeti nekoliko strijeljanja, preživjeti logore i na kraju vratiti se dobrovoljno u BiH, nakon izbjeglištva kao logoraš u Njemačkoj, i već 13 godina muku mučiti da preživim i opstanem s ovom šačicom ljudi koja još živi tu. Borba se nastavlja. Ima u Prijedoru ljudi koji su vrijedni pažnje, da se njihova borba bolje poprati. Postavlja se pitanje: Da li se mi stidimo reći da se nešto desilo u Prijedoru?

Oslobođenje, 04.11.2013.godine