Mića

Pise:Anto ToMić

Život u malom mjestu , ili, kako se stvaraju zablude.

Bio sam već prilično veliki, drugi razred osnovne, kad sam skontao da “Mića” nije zanimanje, nego muško ime.

Mića mi je od ranog djetinjstva bio svakodnevnica. Onako, u prolazu. Tih, miran, povučen, uvijek ljubazan, stidljiva osmijeha. Svakodnevan a neprimjetan.

Mića je bio ljubijski poštar.

U ona davna vremena moga ranog djetinjstva, sjećam se da je mojoj obitelji donosio pisma, razglednice sa mora, novogodišnje čestitke. (Čašicu, nakon uručene pošte, nikad nije odbijao). Mićin dolazak i zvonjenje na vratima nakon radnog vremena, nikad nije donosilo nešto dobro. Telegrami nikan nisu zvučali dobro.

Prva, meni osobna pošta, koju je Mića donio, bilo je plavo pismo. Poziv za vojsku. Jebaji ga, nije me baš previše obradovalo, al’ odradilo se i to.

I godinama kasnije, Mića mi je donosio plave koverte. Pozivi za vojne vježbe, rezervni sastav JNA.

Prvi put, upoznah Kozaru, uzduž i poprijeko. Nogom.

Drugi put upoznah Manjaču. Uzduž i poprijeko. Nogom. I fasovah upalu pluća.

Nakon toga, godinama sam bio miran od Miće i plavih koverata.

I sve bi bilo u redu, da ne dođoše ona pogana vremena, kad pametan zašuti, oružje progovori a budala u vojnike krenu. A Ante nije bio od onih što se lako oružja laća i u ratove ide. A i predsjednik moj, bosanski, reče da to nije naš rat. (A i ona petokraka, pod kojom sam služio dug prema domovini, počela je da blijedi i sve mi više ličila na kokardu.)

Razloga za odbijanje poziva bilo je više, ali najbolje je to opisao onaj mladi vojnik u Sloveniji, riječima :” Oni bi, k'o fol, da se otcijepe, a mi, k'o fol ne damo.”

I, nekako mi nelogično bilo objašnjenje da se Bosna brani u Lipiku i Pakracu. Možda, al’ bez mene.

I tako, Mića mi po prvi put nije uspio uručiti poziv.

Ni par sedmica kasnije. Mića, sa nelagodom i izvinjavajućim osmjehom na licu, sve slabije uspijeva uručiti plave koverte. A pozivi uporno stižu. Treći, četvrti put.

Mića nas, već iz navike, “ne nalazi” na adresama sa plavih pisama.

Negdje u maju ‘92, igramo nogometa na igralištu. Mića, sa poštarskom torbom punom poziva, nas proziva:” Tomiću, Petroviću, Gavranoviću, Brandiću, Majstoroviću… niste tu ?”

“Nismo !” , horski mu odgovaramo. Mića, po ko zna koji put, nastavlja neobavljenog posla.

Petnaestak dana kasnije, dođoše noću po mene. Bez poziva. I odvedoše. Ni slutio nisam da ću ponovo upoznavati zavičaj da bi ga više volio. Keraterm, Omarska, Trnopolje. Jebem li ih.