Masovna grobnica krije dugo skrivanu tajnu, porodice žrtava nijeme od bola i užasa

Otkrivanje masovne grobnice na lokalitetu rudnika Tomašica kod Prijedora za koju se pretpostavlja da je najveća u posljednih deset godina pronađena na području Bosanske Krajine ponovo je otvorilo, nikada zacijeljene, rane prijedorskih Bošnjaka i Hrvata.

“Slomljen sam do bola i zanijemio od užasa. I ne znam, stvarno ne znam kako se s tim nositi”, ispričao je Sudbin Musić, nakon što se vratio s prvih ekshumacija u Tomašici.

Prema njegovim riječima na 20 kvadratnih metara i metar dubine masovne grobnice, koliko je za sada otvoreno, nalazi se po sloj zemlje, a potom posmrtni ostaci njegovih sugrađana, ubijanih od maja do augusta 1992. godine.

Bilo je strašno, kazao je Musić, vidjeti posmrtne ostatke žene s kosom spletenom u pletenice, do nje tijelo starice…

“Upravo sam sa vratio sa lokaliteta novootkrivene masovne grobnice Tomašica. Tim za ekshumacije je došao već do većeg broja tijela. Mnoge činjenice govore u prilog da bi se u grobnici trebala nalaziti i tijela mnogih mještana Mataruškog brda koji su ubijeni 20. jula 1992. godine, a čija su tijela nakon nekoliko dana odvožena kamionima u nepoznatom pravcu. Radovi će se nastaviti i narednih dana…”, napisao je svom Facebook statusu Mirsad Duratović, predsjednik Udruženja logoraša Prijedor 1992.

Ono što nije napisao jeste nada da će konačno, nakon 21 godinu, biti okončana neizvjesnost i agonija njega i preživjelih članova njegove porodice. Mirsadu, koji je prošao najstrašnije logorske torture, ubili su brata koji je imao tek 15 godina, oca, djeda, nanu, trojicu amidža i amidžinica, dvojicu daidža i njihove supruge. Stoga i nada da će ih konačno pronaći i dostojanstveno sahraniti.
Duratovićev i bol i nadu dijele brojni prijedorski Bošnjaci i Hrvati, jer u tom gradu traga se za još blizu hiljadu članova njihovih porodica.

“Svi mi koji čekamo da pronađemo svoje najmilije nadamo se da će ova grobnica otkriti  dugo skrivanu i tešku tajnu nestanka naših najmilijih. Teško i bolno, ali daj Bože da svi naši šehidi i mi pronađemo konačno smiraj”, kazala je Midheta Deklić.

Iste su nade i kod Hasan Džonlagića i Emsude Rizvanović koja još traga za svoja dva brata.
Porodice žrtava kao i bivši logoraši uvjereni su da je upravo na lokalitetu rudnika Tomašica ukopano najviše ubijenih civila i logoraša. Prema prvim stavovima patologa većina njih po svemu sudeći ubijena je na drugim lokacijama, a potom su na područje rudokopa izmješteni i sakriveni njihovi posmrtni ostaci.
Podsjećamo, jedna masovna grobnica s tog lokaliteta je iskopana, a tijela ubijenih prebačena na kop Jakupova kosa gdje je pronađeno više od 300 tijela raskomadanih bagerima.

Pronalazak ove grobnice raskrinkat će, po svemu sudeći, još jednu laž pripadnika Prijedorske policije iz ratnog perioda vezanu za ubijanje, a potom i skrivanje posmrtnih ostataka nesrpskog stanovništva iz te opštine.

Na suđenju Mići Stanišiću, prvom ministru policije bosanskih Srba i Stojanu Župljaninu, bivšem načelniku Centra službi bezbjednosti (CSB) Banjaluka, Miloš Janković, nekadašnji šef Odjeljenja veze i kriptozaštite u prijedorskoj policiji ustvrdio je da nikada nije čuo da je u rudniku Tomašica zakopano više hiljada muslimanskih leševa, te da je bivši šef Prijedorske policije Simo Drljača predlagao da ih se riješe “mljevenjem ili spaljivanjem”.

Janković, kao svjedok Župljaninove odbrane ostao je kod svog iskaza i nakon što su mu na suđenju predočeni dijelovi iz dnevnika komandanta vojske bosanskih Srba Ratka Mladića.  A u tim izvodima navodi se da je Simo Drljača, načelnik Prijedorske policije 1993. godine tražio pomoć od vojske da uklone oko pet hiljada muslimanskih leševa koje su ranije zakopali u rudniku Tomašica kraj Prijedora. Drljača bi da to “utrapi” vojsci, piše Mladić, i da se leševa “reše spaljivanjem, mlevenjem ili na neki drugi način”.
Janković je na sve to tek rekao da “nikad za nikad nije čuo tako nešto, ali mu se svakako cifra od pet hiljada čini prevelikom“. O tome bi, vjeruje, sigurno nešto morao da čuje, uprkos stavu koji je imao tokom rata da se trudi da ne sluša ko je koga ubio, a “ukoliko čuje da što prije zaboravi, da ne bi bio sljedeći na redu”.

Vlasti grada Prijedora nakon pronalaska i ove masovne grobnice ostale su nijeme. Gradonačelnik Marko Pavić na ratnu prošlost, kako sam kaže “ne želi se osvrtati”. Pa je ignoriše i relativizuje. I dok poziva na izgradnju budućnosti, svojim sugrađanima, nesrbima bešćunošću prema njihovim žrtvama samo gura prst u oko.