Bože dragi, kako je to bio težak vakat. Pretežak. Zločin počinjen u Hambarinama 12.06.1992.godine kada je ubijeno 16 civila bio je uvod u još veće zločine u Prijedoru, nezapamćene na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata.
Tri desetljeća poslije još uvijek se pitamo, a kome su bili krivi? Tog dana se trebao širiti miris baklave sokacima Hambarina. Koliko je samo bilo planova u porodicama Pađan, Habibović, Muhić, Selimović, Mujdžić i Hodžić i nade da će zlo brzo proći. Rafali ljudi zla pokosoli su njihove snove i donijeli besane noći potomcima nevinih žrtava.
Na današnji dan 1992.godine, drugog dana hadžili Bajrama ubijeni su ljudi koji su vjerovali da je dovoljni biti nevin i pošten. Masovna grobnica Šiljak i svjedoci zločina dokazuju da su žrtve naivno vjerovale u svoje poštenje i dobrotu ljudi s kojima su do jučer dijelili pšeničnu maslenicu i bajramske hurmašice. Trideset godina poslije, bol je još veća jer nepravda i negiranje, bez metka “ubijaju” porodice ubijenih.
Priča Mihre Habibović se jedva može poslušati i pogledati. Sina su joj ubili, a imao je samo 17 godina. Sanja Mihra svoga Almira, dok joj suze svakodnevno društvo prave. Njihove dobre komšije Pađani, u svom bolu neprestano žale za najmilijim i ubijenim komšilukom gdje se dosta kahve ispilo i kukuruza okopalo. Zločinici koje danas herojima žele proglasiti, ubijali su do mile volje.
Almir je imao 17 godina i jedno je od 102 ubijene prijedorske djece. Almirov otac Suljo ima je 43. Rasim Pađan je bio u 40 godini života, njegov brat Mersid petnaest godina mlađi kao i Zikrija Habibović. Adem Selimović je imao 40, Mahmut Mujdžić 39, brat mu Ramiz samo 36. Na današnji dan 1992.godine u Hambarinama je ubijen i Hasan Mujdžić rođen 1957.godine i dvije godine mlađi Mehmed Muhić.
Zločinci tog dana nisu ubijali djecu i mlađe? Jesu. Ubijali su sve što je bilo nadohvat zločinačke ruke. To što ste starica u sedmoj deceniji život nije vam moglo pomoći. Hasnija Hodžić je jedna od 256 ubijenih žene u Prijedoru, ljeta 1992.godine. Ahmet Mujdžić rođen u vrijeme Drugog svjetskog rata nije preživio 12.juni 1992.godine.
Zločinci su poštedjeli stare, bolesne i iznemogle? Nisu.
Neljudi naoružani puškama,mržnjom, mitovima i lažima, ubili su Huseina Hodžića rođenog 1924.godine kao i Hasana Medića, Mehmeda, Ahmeta i Muju Mujdžića, starce u sedmoj deciniji života. Dakle, ovo su bili civili koji su ubijeni u rodnom mjestu gdje šehidski nišani svjedoče o vremenu kada je za Bošnjake Hambarina, imali 3,33 i 73 godine, uperena puška u redu za strijeljanje bila bliža od kragne.
Grobnica Siljak, Hambarine august 1992
12. juni 1992 godine, Drugi dan Hadžili Bajrama, dan kada su na najsvirepiji način, bez razloga, bez milosti, bez stida, srama, odgovornosti i savjesti ubijeni :
Pađan (Hasan) Rasim 1952
Pađan (Hasan) Mersid 1967
Habibović (Hamed) Suljo 1949
Habibović (Suljo) Almir 1975
Habibović (Sejfo) Zikrija 1967
Medić (Adem) Hasan 1930
Muhić (Safet) Mehmed 1959
Selimović (Salih) Adem 1952
Mujdžić (Muharem) Mahmut 1953
Mujdžić (Muharem) Ramiz 1956
Mujdžić (Mahmut) Mehmed 1933
Mujdžić (Mehmed) Hasan 1957
Mujdžic (Mustafa) Mujo 1931
Mujdžić (Ahmet) Ahmet 1941
Hodžić (Osman) Husein 1924
Hodžić (Hasan) Hasnija 1925
Krvavi Bajram iz 1992.godine je trajna opomena i obveza da njegujemo kulturu sjećanja. Mihra Habibović je sanjala sina Almira prije osam dana. U snove je dolazio i nekoliko mjeseci nakon ubistva.
”Kaže on meni: Mama. Ah, sine reko, ideš li? Idem. Mama ja sam tebi živ, samo ne vidim ništa. Mama će ti tražiti lijeka po čitavom dunajluku, nek si ti meni došo”.
