Riječi bivših logoraša i slike stradanja u dokumentarnom filmu “Prijedorska polja smrti” zauvijek su ostali urezani u sjećanje Klaudije Pecalj, koja je prvi put, gledajući ovaj film, saznala za zločine počinjene u Prijedoru 1992. godine. Od tog dana, godinama unazad na Dan bijelih traka korača s preživjelima tražeći pravdu, mir i prihvatanje činjenica.
Nakon što je iz filma Avde Huseinovića saznala istinu iz Prijedora 1992. godine, potkrijepljenu brojnim sudskim presudama, Klaudija se odlučila da će suosjećanje sa žrtvama i njihovim porodicama dijeliti svakog 31. maja.
“Nisam ga mogla pogledati u komadu, za mene je bilo stravično, užasno pogledati taj film, gušila sam se u plaču. (…) Ne samo Dan bijelih traka, meni je stravično sve što se desilo. Po nekoliko dana se ne mogu oporaviti od svih tragedija. Duša mi se slama“, prisjetila se Klaudija trenutka kad je i mužu pokazala taj film i njegovog uznemirenja saznanjem za zločine i broj žrtava.
Odrasla je i školovala se u Mrkonjić-Gradu gdje je provela cijeli rat s roditeljima i dvije sestre, a danas s porodicom živi u malom selu Donji Garevci kod Prijedora.
“I onda, prvo sam se zapitala zar je to prava istina? Zašto mi niko od mojih nije rekao za tu istinu? Zašto sam 20 godina slušala samo o srpskim žrtvama? Gdje su bile druge žrtve?“, započinje u razgovoru Pecalj, koja je rođena u Zenici.
Uznemirena jer nije znala, odlučuje se za istraživanje, kako na internetu, tako i među poznanicima, u udruženjima, na okupljanjima. Tražila je informacije koje bi joj sklopile cijelu sliku u glavi o dešavanjima tokom rata u Bosni i Hercegovini.
Za Detektor kaže da se u njenoj zajednici nikada nije govorilo o zločinima nad nesrpskim stanovništvom, niti su mediji koje je imala priliku pratiti govorili o tome. Prisjećajući se čak i odrastanja u Mrkonjić-Gradu, kaže da je tek sada svjesna da joj prijateljice Bošnjakinje nisu iz straha smjele ništa reći kada im je dolazila, a njihov odlazak iz BiH tada nije ni shvatala.
“Sve dok nisam pogledala ‘Prijedorska polja smrti’ i shvatila zašto su oni otišli. Otišli su ispred smrti, otišli su da spase svoje živote, otišli su ispred etničkog čišćenja, otišli su ispred genocida“, govori Klaudija.
Napadi umjesto prihvatanja
Zbog objava na društvenim mrežama i obilježavanja godišnjica zločina s preživjelim žrtvama i porodicama ubijenih, Klaudija je u svojoj zajednici bila izložena prijetnjama, uvredama i napadima.
Odlazak sina do prodavnice jednog jutra pamti i danas. Vratio se blijedog lica u kuću i pitao majku zašto im je išarano auto. Kada je izašla iz kuće, dočekali su je prizori četničkih obilježja na autu, a na kući je crvenim sprejem bilo ispisano “Ustuše“.
“Nisu čak znali ni da napišu ‘ustaše’. (…) Onda sam se skamenila. To su trenuci kad ne možete da vjerujete da zbog svog mišljenja da vas ljudi… da vam prijete. Da vam se to nešto desi. Za mene je to neshvatljivo“, kazala je ona prisjećajući se uznemirujućih poruka koje je dobila.
“Ja iskreno nisam uopšte vjerovala da neko meni može da prijeti. Da mi neko može da pošalje neke poruke, a kamoli da mi nešto uradi“, dodala je.
Klaudija je mislila da su i ostali poput nje i da ne znaju za te događaje, zbog čega je objavama na društvenim mrežama nastojala upoznati i uputiti svoju zajednicu u pravu istinu. Ali, ubrzo je uslijedilo razočarenje.
“Prvo, kad sam postavljala tekstove na Facebook, počela sam da dobijam poruke od Srba koje ja znam i svi su mi rekli: ‘Šuti i ćuti’. A zašto da ćutim? Pravi čovjek ne ćuti, nego gleda istini u oči“, kazala je ona dodajući da smatra da je njena dužnost govoriti istinu.
“Imam pravo da osudim zločince. Imam pravo da se zauzmem za nedužne ljude, za nedužne žrtve. A pošto inače slijedim najhumanije ljude koji su živjeli na zemlji, a oni su rekli: ‘Hrabar čovjek, on ne smije da se boji ničeg, treba da se bojimo samo Boga’. Znači ne bojim se ni sada, nadam se da će jednog dana svaki zločinac odgovarati, iskreno se nadam da će, ako ne planeti zemlji, da će pred Bogom odgovarati za sve zločine koji su počinili“, poručila je.
Prihvatanje prave istine
Klaudija je sa suprugom Milanom obišla sva mjesta stradanja u okolini Prijedora, logore smrti “Keraterm”, “Omarska”, “Trnopolje”, Manjaču, Korićanske stijene. Obišla je jer, kaže, želi da lično upozna preživjele žrtve i da im kaže da joj je žao jer nije znala.
“Moram da se suočim s istinom, da prihvatim istinu“, ispričala je ona.
Najveći utisak na nju su ostavile porodice i preživjele žrtve grleći je i prihvatajući nju i muža tokom posjećivanja godišnjica stradanja.
“Ako oni mogu nas prihvatiti ljudski, pa zašto da mi ne stanemo pred tu istinu i kažemo – jeste, bili su zločini, hajde da prihvatimo odgovornost, hajde da osudimo te zločine, da osudimo zločince, da zatvorimo zločince, e to je ono što me boli“, kazala je Klaudija.
Prisjećajući se ratnog i perioda odrastanja u Mrkonjić-Gradu, s velikom tugom i osjećajem tereta prisjetila se poziva za mobilizaciju koju je dobio njen otac. Kaže da je bila u sobi pored i slušala njega i majku dok su razgovarali.
“Tata uopšte nije bio raspoložen, rekao je da je dobio poziv za mobilizaciju u vojsku. Da će on otići u vojsku jer su obećali da mi nećemo biti gladni. Moja mama je bila trudna osmi mjesec. Nismo imali novaca, jedva se preživljavalo. (…) I tako je moj otac mobilisan u vojsku, ali cijeli taj rat mi smo bili gladni“, prisjetila se.
Izražavajući tugu što je otac bio u ratu, kaže da su svi morali znati da će ih političari izigrati i nisu trebali uzimati oružje i boriti se protiv svoje braće i sestara u BiH.
Zbog toga je ona godinama unazad život posvetila istraživanjima, čitanju o ratu u BiH i obilazeći mjesta stradanja nesrpskog stanovništva. Cilj joj je obići sva mjesta gdje su počinjeni zločini, zagrliti porodice čiji su najmiliji ubijeni i tražiti od njih oprost.
“Jednom sam pročitala da ljudi oko vas stvore duple zidove ćutnje, ali onaj ko traži istinu on će razbiti te duple zidove ćutnje. To je bila prava istina i ja joj nisam mogla okretati leđa“, poručila je Klaudija.
