Pise : Sandra Bakaj
Bosna se voli suncem u didinom oku, šamijom što na meleke miriše. Bosna se voli oporim uzdahom, drvenom kašikom za cicvaru i nanulama, u amanet ostavljenim.
Bosna se voli motikom, plugom i žitom,
znojem i napuklim žuljem.
I kruhom se voli Bosna, onim što ga mati
na mušemi s jorgovanima umijesi.
Bosna se voli prljavštinom na licu rudara,
čistim jastukom iz ormara.
Bosna se voli hukom rijeka, gazelom o ženi,
bosančicom na vječitom stećku.
Bosna se voli ponosom na čelu, dertom u njedrima,
sevdahom u krvi .
Bosna se voli bijelinom minareta i spokojem ikone.
Bosna se voli tišinom mermera u polju,
prepuklim plačem za iščupanom dušom.
Bosna se voli molitvom za sina
i suzom što mu na mezaru
hrani ljiljan.
