Nitko nije ni znao da je umro. Nikakve osmrtnice. Nitko mu nije bio ni na pokopu. Nitko. Tetke su ga nabrzinu zakopale, sad će i stan njegov prodati, kaže mi konobar u Kišnom danu. U nedjelju sam u blatu pored njegovog groba. Kišni dan, možda bi napisao Camus.
Piše: Darko Cvijetić
Zašto se, recimo, o ubijenoj djeci (u “Ribnikaru”, u selima Duboni i Malom Orašju) u medijima piše da su poginuli ili stradali? Zašto se ne kaže – UBIJENI…..?
Zašto nitko ne izgovara ime ubojice, niti se govori kako stoji sa suđenjem?
Ubojica u Duboni i Malom Orašju nije malodoban, kao što to jest onaj K. iz “Ribnikara”.
Da li smo se naprosto toliko navikli na zadah nekažnjivosti, od ratnih zločinaca do otkinutih točkova autobusa koji ubijaju na trotoarima žene (o mljevenju ljudovine u ćevape neću ni riječi), da ni na ubojice djece nesvjesno više i ne reagiramo na normalan način? I, evo nas:
Imenovanje ne uspijeva – postoji jezik koji izbjegava da ga se govori, koji neće da mu se upotrijebi riječ koju svi čujemo. Nastaje tako HIMENICA, neizgovoriva, nevina riječ.
I dobijamo jezik razbijen, zareze pozabijane kao eksere u dlanove riječi. Himeni na imenicama.
Podsvjesna autocenzura.
Alef, koji se nikad ne pomiče iz položaja grla, prije nego se kaže išta, ikakva riječ.
Ne lažem, tako što šutim to što bih lagao.
Ošućena laž ima novi život.
Starim Grcima dugujemo pojam/postupak/metodu zvanu paradijastola, tj. rastavljanje cjeline na sastavne dijelove da bi se mogla razumjeti.
Paradijastolski – ako za užase koji se dogodili “tu i tu” kaže da su bili “samo stravičan zločin”, kako se onda zovu počinitelji “samo stravičnog zločina”?
“Stravični zločinci”, pretpostavimo?!
(Ako tragedija, kao što je rekao Aristotel, podrazumijeva veliki strah i sažaljenje, naša se tragikomedija oslanja na strah i samosažaljenje).
Ošućena riječ ima novi život, puni se drukčijim smislom. Stijena je Petar.
* * *
Tijelo mi dođe iz veće udaljenosti, iz najveće udaljenosti, iz udaljenosti veće od svake moje misli. Voda mi gostinjski obilazi kosti i utroba izumljava nebesa.
I među Izbavljenima zabavila se tišina.
Pa je nikako natrag odande. Znam tipa, kad već govorimo o tijelima, koji prodaje balone i vrlo je nesretan, kao da se može prodavati balone u Bosni, i biti sretan.
Pa da, brazgotinice, kamenčići iz džepa, cijelo ljeto čuvani za biti oči snješka bijelića, kad bude prvi snijeg.
I zacjeljivanje rana opet ide na brdo, odustati. Krhotina djeteta blaćena da stari.
Križ za dvoje (kako dobar naslov, kaže Danja), s obje strane po Isus, i šaka eksera više. Riječ koja ne zna za zarez za sobom, pa svakim okretom glave siječe sve okolo.
Smiriš je, pritisneš krajeve rečenice kamenjem, da je vjetar ne povuče. Elegiji ulegnu rime, zamalaksa, zamalaksa i ne kuca, kao srce u vreloj vodi.
Nad pilićima u kutiji čuči curica, nasmijana.
Koje će pile biti pijetao, pitam je?
To Petar zna, kaže, Petar je već našao trojicu.
* * *
Izvod iz biografije, spoljni ostaci:
Svuda krugovi nesporazuma, koji se prepliću. Kruh i skrušenost.
Lista i lift. Papir i kretanje.
Identitet je rastezanje vremena.
To Petar zna.
Petar je već našao trojicu. Za stezanje vremena.
* * *
U četvrtak smo pili kavu u kafiću Kišni dan.
Pričali o svačemu, pa smo čak dotakli se i Camusovog Stranca i odnosa majka-sin.
U petak je iznenada umro, srušio se penjući se stepenicama. Srce.
U subotu je ukopan.
Isti dan bio je pokop mlade S. i bio sam u koloni sat prije njegovog ispraćaja.
Nitko nije ni znao da je umro. Nikakve osmrtnice. Nitko mu nije bio ni na pokopu. Nitko.
“Tetke su ga nabrzinu zakopale, sad će i stan njegov prodati”, kaže mi konobar u Kišnom danu.
U nedjelju sam u blatu pored njegovog groba. Kišni dan, možda bi napisao Camus.
Nebo iznošeno kao nečije neprepoznate kosti. Svaka riječ mašta svoje grlo.
Biti napisan znači biti u odlaženju.
Kao kad uginjava ostarjela vjeverica i debla joj nude svoje puste utrobe za odlazak.
Kao što se konop ne spominje u kući samoobješenog, širenje ruku čak i u zagrljaj, čak i crkvi – ne pomišljava se.
Dalje, ribolovci dave sjenke u Sani.
Suze žure smežuravati nečije jagodice.
A utorak bager odnio Kišni dan.
Razvedrilo.
Nanosane kosti, e takve boje nebo.
* * *
a) Hoću li se moći sjetiti svoga tijela u smrti?! Npr. eto, Isus se po svoje vratio!
b) Byung-Chul Han kaže da će religija odumrijeti jer lagano gubimo moć kontemplacije ili duboke koncentriranosti.
A što i kada se sjetim tijela?
Mislit ću da je porculanska figurica.
c) U prolazu bolničkim hodnikom čujem nehotice ulomak liječnikova obraćanja utučenoj ženi:
“Ne brinite, s lopate sam ga skinuo.”
Stijena je Petar.
(zurnal.info)
