Istina se još krije, dokle više

Mirsad Duratović

Mirsad Duratović, predsjednik Udruženja logoraša „Prijedor 92.“

Subota, 31. maj

Tužni skup

Danas je treći put u Prijedoru obilježen Dan bijelih traka. Dok su jučer prijedorske vlasti i boračke organizacije obilježavale „Dan odbrane i oslobađanja Prijedora 30. maja 1992.“, ja sam u identifikacionom centru Šejkovača u Sanskom Mostu izvršio identifikaciju posmrtnih ostataka oca, brata, nane i strine, koji su ubijeni na kućnom pragu 20. jula 1992. godine. Prijedor je slavio svoje oslobađanje od njih.

Prije odlaska u Prijedor na svoju kuću stavljam bijelu zastavu, ali ovaj put ona simbolizira pobjedu. Poseban akcent današnjeg obilježavanja stavlja se na 102 ubijene prijedorske djece, a među njima je i moj 15-godišnji brat Halid.

Na glavnom gradskom trgu stoji tužni skup s bijelim ružama u rukama na kojima su na komadiću papira ispisana imena ubijene djece. Držim u ruci ružu s imenom moga brata dok pored nas prolaze veseli i nasmijani maturanti koji su posljednjih dana u potrazi za lijepim maturskim odijelom ili cipelama. I moj brat bi danas pratio svoje dijete na maturu, ali umjesto njega, ja sam na Trgu i držim samo bijelu ružu s njegovim imenom.

Maturanti, među kojima skoro da i nema Bošnjaka i Hrvata, koji prolaze pored nas ne znaju ni zašto mi stojimo na tom mjestu, jer istina se još krije ovdje. Dokle više? Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog ove djece čija imena su na ružama, ali i ove koja prolaze pored nas. Prijedorske vlasti ne dozvoljavaju ni podizanje spomen-obilježja.

Nedjelja, 1. juni

Građani drugoga reda

Budim se još pod dojmom jučerašnjeg obilježavanja, ali ovdje nema vremena za odmor. Odlazim u jedno naše skladište gdje sam dva dana ranije istovario 23 tone pomoći koju sam dobio iz Njemačke za poplavljena područja u Prijedoru. Cijeli dan smo pakovali i dijelili pomoć. I kroz ovu nesreću smo još jednom morali osjetiti da smo građani drugoga reda u Prijedoru, jer lokalne vlasti, Crveni krst i Civilna zaštita Prijedora su ostavili povratnička naselja prepuštena sama sebi.

Hiljadu pitanja, a nijedan odgovor.

Ponedjeljak, 2. juni

Polje bijelih nišana

U rano jutro budi me poziv iz Švicarske. Još jedan kamion s pomoći upućen iz Švicarske za poplavljeno područje treba dodatne potvrde na ulasku u Bosnu i Hercegovinu. Vlasti ni ovaj put nisu bile spremne da odgovore na zadatak koji se postavio pred njih. U toku dana rješavamo sve neophodno i kamion kasno popodne kreće za Prijedor. Obilazim i naše šehidsko mezarje, gdje su u toku završni radovi na izgradnji i pripreme za predstojeću dženazu koja će biti klanjana 20. jula ove godine. Gledam polje bijelih nišana i mjesta gdje će se ove godine ukopati više od sedamdeset mojih rođaka, komšija, prijatelja, školskih drugova… Sutra ujutro trebam ponovo u Sarajevo.

Utorak, 3. juni

Federalna vlada nas je odbila

Prva stanica na putu za Sarajevo je Bugojno. Dogovaram sa kamenorescima izgled centralnog šehidskog nišana za šehidsko mezarje u mojim Bišćanima. Još jednom kroz glavu mi prolazi jedno bolno sjećanje na 1992. godinu, ali i bolno sjećanje kada je Federalna vlada odbila našu molbu da plati podizanje šehidskih nišana u Prijedoru. Pitam se čiji smo mi. Ničiji, izgleda. Stižem popodne u Sarajevo.

Srijeda, 4. juni

 Pomoć poplavljenima

Sastanak za sastankom u Sarajevu. Mnogo poziva iz Prijedora vezanih uz raspodjelu pomoći poplavljenima. Osim poplava, život teče dalje, povratnička i socijalna problematika, logoraške aktuelnosti, Tužilaštvo i ratni zločini, nastavak ekshumacija…

Četvrtak, 5. juni

Prijenos dženaze

Toliko radosti i tuge u jednom danu. Šta sve čovjek može da izdrži. Oko podneva, ipak, radosna vijest da su u Prijedoru uhapšene tri osobe osumnjičene za ratne zločine počinjene na području Kozarca, prva hapšenja za zločine počinjene nad Bošnjacima na tom području. Pitam se da li je trebalo ovoliko godina da se ovo desi i zašto.

Popodne svraćam u Hayat TV na dogovor o detaljima za jedan dokumentarac o zločinima u Prijedoru i ovogodišnjem direktnom prijenosu šehidske dženaze iz Prijedora. Opet pitanje – zar je trebalo 16 godina i za ovo da se desi? Kasno navečer se vraćam u Prijedor u razmišljanju da smo zaboravljeni.

Petak, 6. juni

 Lažem sam sebe

Ponovo u prijedorskoj povratničkoj svakodnevici. Od jutra kancelarija Udruženja liči na autobusku stanicu. Ljudi ulaze i izlaze kao na traci. Svako sa svojim problemom. Samo da dan prođe. Previše boli je u grudima. Možda sutra bude lakše. Možda. Lažem sam sebe, a znam da neće.

AVAZ