ISPOVJEST MUHAREMA DOČANINA

Kadirić Crljenković Ferida

Piše: Kadirić Ferida

Kadirić Ferida, autorica zbirke sjećanja pod nazivom “Mama pokrij mi oči” ima namjeru da u toku ovogodišnjih obilježavanja sjećanja na ljeto 1992.godine, naše posjetioce daruje još jednim svojim djelom. Radi se o drugoj zbirci memoara koja će nositi naziv “Ispovjest Muharema Dočanina”. Muharem Redžić-Dočanin, poznati čarakovski zemljoposjednik i trgovac je dajdža Feridinog supruga. Svoju golgotu koju je igrom slučaja preživio i svoj put od Čarakova do Regensburga, gdje se nakon zbjega skrasio, povjerio je snahi Feridi uz zamolbu da njegovu priču jednoga dana objelodani javnosti. Rahmetli Muharem više nije među nama. Već nekoliko godina počiva sa svojom suprugom rahmetli Rubijom koju je nakon što je ubijena sahranio,  na čarakovskom mezarju “Greblje”, jedno uz drugo. Dio koji će naša publika moći da pročita se odnosi na zbivanja u toku maja i juna 1992.godine. Kompletna zbirka memoara je brižno zapisivana u vrijeme Muharemovog boravka u Njemačkoj do 1998.godine, nakon čega se on vratio u Sanski Most a zatim u svoje Čarakovo gdje je i preselio na bolji svijet.

Ispovjest Muharema Dočanina

…Oko tri sedmice kasnije, tačnije 22. maja, Srbi su isprovocirali sukob u Hambarinama, a odmah sutradan tenkovima napali i ušli u selo.

Od svih okolnih sela, pa i od nas su tražili da predamo oružje. Tim povodom iskupilo se na takozvanoj njivi Muje Osmina preko dvjesto ljudi. Pridružio sm im se i ja.

Ljudi iz Kriznog štaba uvjeravali su narod da bi trebalo predati oružje. Nisam mogao izdržati da se ne usprotivim:

,,Znate svi da smo se drugačije dogovorili,šta to sad pričate!“

,,To je jedini način da se spasimo.“odgovorio mi je jedan iz Kriznog štaba.

,,Ako predamo oružje,neće nas niko dirati!“bio je samouvjeren.

Ponovo sam uzeo riječ:

,,Ljudi!Braćo!

Slušajte šta ću vam reći!Nemojte predavati oružje!Nemojte nasjedati!Ni slučajno!

Ja pamtim 1941.

Niz Sanu je doplivao leš pečenog čovjeka i ustavio se na brani Sušića mlina.

Moj babo rahmetli,vidio je to i pozvao ljude da mu pomognu izvaditi leš iz vode.

Imao sam tad 11 godina,ali sam to dobro zapamtio.

Čovjek je bio pečen i nabijen na ražanj.

Uradili su to oni četnici,a isto to čeka nas od ovih današnjih četnika,sinova i unuka od onih iz II svjetskog rata.

Zato! Ili organizujmo odbranu ili se iselimo odavde!

Svi znate da su 1941. naši očevi organizovali odbranu na ,, Gradu Jakupovu “. Niko im nije mogao prići, nijedna vojska!

Zato vas upozoravam! Ne predajite oružje! Ne vjerujte Srbima! “

Na te moje riječi, javio se jadan komšija. Imao je oko 50 godina.

,,Prijatelju, mi nismo za borbu, mi smo ostarili, a i svakom je žao slati djecu da ginu. Bolje je smirom, pa da se sačuvaju žive glave. “

,, Znaš ti šta je komšo, oni će s nama zameziti! “ odgovorio sam mu.

,, Ništa živo neće ostati i još će nam sve popaliti! “

Onda se javio moj rođak, tek prešao tridesetu, ali se bio već dobro skućio:

,, Slušaj rođak, volim ja sačuvati svoju kuću, vrijednu preko 100.000DM, pa nije važno koje vlast. Ja ću prvi predati oružje, samo nek nas ne diraju! “

,, Kamo sreće sine, da ti ostane i kuća i glava, ali, niti će ti ostati kuća niti glava, ne samo tebi, nego svima nama! “ rekao sam mu ljutito, okrenuo se i otišao kući.

Vidio sam da me niko ne sluša, pa se nisam više ni trudio da ih ubjeđivam. Skoro svi su nasjeli na srpsku propagandu da nas neće niko dirati i predali oružje.

Isto se desilo i u ostalim selima: Rakovčanima, Rizvanovićima, Bišćanima, Zecovima. U Hambarine je uselila vojska. Izabrali su sebi bolje kuće za svoje štabove i straže, a ostale su pljačkali i palili. Svakog dana gorjelo je po nekoliko kuća. Pucali su iz obijesti, non-stop, vjerovatno da zastraše ostala susjedna sela. Inače, u ta sela a takođe ni u Čarakovo, vojska nije ulazila u većim skupinama.

Vršljale su tuda samo pojedine bande i srpska policija koja je odvodila ljude po spiskovima. Tražili su vodeće ljude iz SDA, ali i neke druge pojedince koji nisu imali veze sa politikom. Lahko im je bilo smisliti razlog za hapšenje, pogotovo nakon neuspjelog pokušaja oslobađanja Prijedora, koje su izveli naši omladinci sa Brda, njih stotinjak. Poslije tog događaja, svi oni koji su odvedeni u grad na saslušanje, završili su u jednom od novo-osnovanih logora : Keratermu, Omarskoj ili Trnopolju…

Nastaviće se…