Dan državnosti, Meron I Tomašica

Na svako pitanje Meron ima odgovor

U manjem BH entitetu 25.novembar je obican radni dan. Tu i tamo u radnjama i uredima reprezentanata povratnicke zajednice ipak se ne radi. Pronalaskom najveće masovne grobnice na tlu Evrope nakon II Svj.rata – Tomašice, a za razliku od drugih sredina , Prijedor je posljednjih dva i po mjeseca „centar svijeta“.

Meron – ovozemaljski sudija

Posljednjih dvije godine, kako običavaju kazati preživjele prijedorske žrtve,  ovaj se grad  uspio izvući iz sjenke drugih stratišta nesrpskog stanovništva u bh.entitetu Republika Srpska. Dvadesetogodišnjica stradanja nevinih Prijedorčana, uz veći broj komemoracija,  obilježena je diskriminacijom lokalne i entitetske vlasti spram povratnika, zabranama okupljanja i prozivanjem aktivista, predstavnika udruženja žrtava rata na posebnim  sjednicama lokalnog parlamenta. Kako izgleda biti ponižen u Prijedoru na Dan državnosti Bosne i Hercegovine osjetit će i ovozemaljski djelilac pravde i pravičnosti Theodor Meron,  predsjednik Međunarodnog krivičnog Suda za bivšu Jugoslaviju.

Potpisniku ovih redova  teško je pao 25.novembar. Dan ranije  uspio je smoći snage da Karupović Šuhri konačno saopći da je među najčitavijim i vjerovatno najočuvanijim tijelima ekshumiranim iz Tomašice i njen sin Hasan. Skamenila se Šuhra, prihvatila mirno moleći Boga da joj i Vehbija, njen mlađi sin bude s Hasanom.

Svatovska …

Nekoliko  mjeseci ranije pronašao sam petominutni snimak skromne Hasanove svadbe. Svoju mladu Hasan je u ljeto 1990. „ukrao“ iz Arapuše. Na svega pet minuta snimka odigrava se najsretniji  trenutak u kući Karupovića.Pred vratima Šuhra,  a u rukama Mushaf, bardak, pogača i oko nje svatovi. Ljubi Šuhra svoju djecu, a snimak,  s kojeg gotovo više nikoga nema  među živima, tu prestaje.

Eto, baš razgovorom s Šuhrom počelo je i  neko moje obilježavanje Dana državnosti u dijelu zemlje u kojem živim a u kojem te države najmanje ima.

Pet minuta vožnje do Čaršije sa Šuhrom bi presudno za moju odluku da ipak budem dio grupe ljudi koja će se tog dana sastati s Meronom, i dalje se pitajući šta će taj čovjek uopće u Prijedoru. Neposredno pred dolazak u Prijedor, Theodor Meron je potpisao dokument kojim se desetom prijedorskom Srbinu procesuiranom pred ICTY-em, mom komšiji Darku Dadi Mrđi, daje pravo da nakon odležane dvije trećine zatvorske kazne bude pušten na slobodu.

Prosta računica

Darko Mrđa će osim priznanja da je učestvovao u ubijanju oko 200 Bošnjaka Prijedora, u masakru počinjenom na  Korićanskim Stijenama na planini Vlašić, ostati upamćen i po tome da je odležao ni manje ni više nego svega 16 dana po ubijenom Bošnjaku. Do ovog broja dođete prostom računicom, tako što poražavajućih devet  godina, koliko je odležao od ukupno 17 na koje je osuđen, podjelite na 200.

Nije bilo jedinstvenog zvanično organiziranog obilježavanja Dana državnosti kod prijedorskih Bošnjaka. Naravno, ni pronalazak Tomašice nije bio dovoljan impuls za njihovo ujedinjenje. Tako su prijedorski politički subjekti, reprezentanti porodica ekshumiranih iz Tomašice, Dan državnosti obilježavali ponaosob, trudeći se da se po svaku cijenu manifestacije dešavaju u istom terminu ali na različitim lokacijama.

Pravda dostižna, ali sudija kasni

Protokol Theodora Merona je od predviđenih tri varijante programa posjete na kraju napravio najnoviju. Predsjednik suda će da kasni! Koliko? Ne znamo! Ovo su posebno osjetile kolege iz medija kojih odavno na jednom mjestu nije bilo u tolikom broju. Promrzli i gladni, zajedno s predstavnicima udruzenja oko 15 sati popodne docekali su „dragog gosta“. U haosu kakvog mozete vidjeti na dodjeli Oscara pokusavao sam da uradim što više fotografija ne vjerujući svojim čulima da je prizor stvaran. Ispred mene „pravednik“a pred njim kolega Mirsad Duratović maloljetni logoraš Omarske, Manjače i Trnopolja, danas zreo i rano ostario čovjek kome je Tomašica krila tijela deset članova porodice. Odmah iza Merona stoji Fikret Alić-čovjek s poznate fotografije na kojoj stoji iza žice trnopoljskog logora smrti. Fikret danas deblji, a žicu zamijenio Theodor Meron.  Ambijent prilično sličan. Tako sam barem ja doživio taj momenat pokušavajući  ga ovjekovječiti.

Posjeta Tomašici je potrajala kratko. Nastavak našeg susreta bio je u prijedorskom udruženju „Izvor“. Osim nekoliko predstavnika prijedorskih udruženja bošnjačkih žrtava, skupu nazoči i Zdravka Karlica predsjednica udruzenja porodica palih boraca i nestalih civila, te mladi i rjetki tračak prijedorske  nade Nikola Kuridža iz udurženja Kvart.

Diskusija mučna i spora. Niko nije zadovoljan. Fantastična prezentacija Edina Ramulića o ulozi ICTY-a na trenutno stanje u Prijedoru s posebnim osvrtom na ostvarivanje pravde bila bi i sama po sebi dovoljna, no priliku da kažu šta misle dobili su i ostali prisutni. Kako ne bi bio pokvarem „balans“, odmah poslije Ramulića govori Zdravka Karlica jer ni Srbi nisu zadovoljni.  Ipak se radi o „Sudu za Srbe“.

Na svako pitanje stiže odgovor

Najviše kritike i nezadovoljstvo odnose se na kaznenu politiku suda te prijevremeno puštanje na slobodu haških osuđenika. No, na svako pitanje Meron ima odgovor. On je ipak „samo“ sudija! On ne smije biti emotivan! On se plaši etikete pristrasnog sudije! On je human i on kaže da haški sud nije dovoljan da utoli našu glad i žeđ za pravdom i pravičnošću, našu želju za domovinom po našoj mjeri…

Sastanak se završio sa „tupim“ zaključcima. U odnosu na nas Meron daleko zadovoljniji. Njegove odluke su dobile legitimitet ni manje ni više već  od samih žrtava.

Posjetu Prijedoru nastavio je  sutradan u Omarskoj. Omarska je danas privatno vlasništvo. Da uđete u Omarsku morate pitati ArcelorMittal, najvećeg svjetskog proizvođača željezne rude.  Iako predsjednik ICTY-a, i Theodor Meron je morao požtovati proceduru posjete. Dobio je dozvolu za ulazak u prostor nekadašnjeg logora ali pristup samo zloglasnoj Bijeloj kući. Vrata ostalim prostorijama logora ostadoše zatvorena. Tako je barem mali dio poniženja žrtava Omarske Meron osjetio na vlastitoj koži. S ovakvim utiskom završena je njegova posjeta Prijedoru.

Darko Mrđa  suživot

Razmjenih mišljenja s nekoliko prijatelja. Poželjeh sebe uvjeriti u suprotno. Prof.dr.Goran Šimić ekspert medjunarodnog prava i tranzicione pravde je posjetu Merona doživio je također emotivno. No smatra da je ipak dobro što je došao i nastavlja:

“I kada se sve zbroji, bolno jasno se uviđa kako samo suđenja za ratne zločine nisu dovoljna da se postigne pravda. Umjesto nerealnih ocekivanja, svi zajedno, kao društvo, trebamo se okrenuti sebi i učiniti sve one bolne stvari koje će dovesti do zacjeljenja rana. Prije svega utvrditi istinu o dogadjajima i ponuditi stvarnu pravdu žrtvama. Tek nakon toga ćemo moći pogledati jedni drugima u oči i vjerovati kako ćemo jednoga dana moći oprostiti jedni drugima za sve ono loše što je bilo. Samo tako, samo na tim temeljima može se izgraditi budućnost ove zemlje sa vjerom kako se strahote iz prošlosti više nikada neće ponoviti.“

No,  Mirsad Duratović, ovu posjetu ne vidi  nikako drugačije osim kao privatnu posjetu Theodora Merona, žrtve holokausta, preživjelog logoraša koji je u jednom od logora izgubio i majku.

Bilo kako bilo teorija pravde i pravičnosti kao i mnogo toga do sada, a nakon Bosne i Hercegovine, morat će biti nanovo pisana. Do tada, nadati se, u Omarskoj, Trnopolju, Tomašici i na svim stratištima svih naroda bit će podignuti memorijali. Vratit će se valjda nekad i zastave države Bosne i Hercegovine pred zgradu Vlade RS-a. Na vlast u Prijedoru doći će valjda neki gradonačelnik koji će, ako ni pred čim, onda barem kleknuti pred više od stotinu ubijene prijedorske  djece. Slavit će se, nadati se i s ove stranu entitetske granice Dan državnosti. A do tada,  valja meni sa Darkom Mrđom graditi suživot.

Sudbin Musić/NOVO VRIJEME