Brk

Kod nas Nijemaca, čest bauštelski vic je o molerima. Govori otac sinu : ” Uči, sine, školu. Ako baš ne bude išlo, još uvijek možeš postati moler.” Ta se pošalica primjenjuje, prema potrebi, i na sva druga zanimanja ( električar, vodoinstalater, tesar, stolar).
I kod nas u Bosni je bilo takvih zanimanja, gdje ti nije trebalo mnogo pameti a pogotovo škole i školovanja. ( Da se ne bi netko uvrijedio, ja sam tipičan primjer da se i bez škole može uspjeti u životu : lijep, zgodan, uspješan, pametan, zavodljiv, neodoljiv……ne bih dalje nabrajao i sebe opisivao – ne dozvoljava mi to moja skromnost).
Za razliku od Nijemaca i njihovih molera, kod nas su postojala zanimanja, gdje ti nije trebalo ni toliko škole za uspjeh u radnom životu. Jedan od tih primamljivih poslova je bio i “šofer”. Najlakše i najjeftinije je bilo položiti vozački ispit za sve kategorije u vojsci, a nakon toga ćerati autobus sa stotinjak putnika po bosanskim kaldrmama. Odgovoran posao !
Ukoliko ni od škole, niti vozačke dozvole iz JNA ne bi bilo ništa, još uvijek sve lađe nisu potonule. Mogla se zadužiti uniforma, šapka i pendrek i postati milicioner. Odgovoran posao !
Ali, ako bi se izjalovili snovi o vozačkoj dozvoli ili pendreku, još uvijek je postojala nada o radnom životu. Mogao si biti taksista.
Ovo je priča o jednom od njih:
On je bio jedan od onih, koji se nije mogao pohvaliti prekomjernom inteligencijom i pameću, školske ga klupe nisu privlačile, obrađivanje rodne grude i seljakluka se gnušao. Ne položi ni taj jebeni vozački ispit u JNA, ne dogura ni do pendreka, pa mu ne preosta ništa drugo do taksiranja.
Prolaziše tako godine vozikanja taksija, sitnih krađa i prevara, ubijanja bogu dana……i godina. I bilo bi tako do sudnjega dana, al’ dođoše vremena, kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati ( I.A.).
I naš mali taksista uvidje svoju priliku da izmjeni svoj dosadašnji život. Konačno dočeka da obuče uniformu, dobi i pendrek u ruke ( a ni bejzbol palica, kabal, letva, željezna šipka mu nisu bile strane). Istina, i dalje je taksirao, vozikao svog omiljenog vođu, komandanta logora Omarska na relaciji Omarska – Prijedor – Banja Luka.
Nakon tih vožnji, naš taksista je imao podosta slobodnog vremena. Dovozio je u logor svojim taksijem cigarete i milosrdno ih prodavao logorašima po višestrukim cijenama.
Znao je taksista, u svoje slobodno vrijeme, izvesti i po kojeg logoraša na svjež zrak u šetnju. Ponekom se od tih šetača nakon toga gubio svaki trag.
U svoje slobodno vrijeme, kad nije vozao svog komandanta, naš taksista Brk ( što mu je bilo i ime i prezime, premda nije imao brkove) je nastojao dokazati da nije glup i nepismen. Počesto je znao zalaziti od prostorije do prostorije po logoru i čitao. Nije to bila poezija, što je Brk čitao. To su bila imena ljudi – imena pročitana, odvedena i rijetko kad vraćena.
Jednog je dana Brk otkrio još jedan svoj skriveni talenat. Jednu posjetu političke vrhuške SDS-a iz Banja Luke i Prijedora, Brk iskoristi za da organizuje kulturno- umjetničku zabavu za uvažene goste.
Postroji nas 500 – 600 skeleta sa piste, stade ispred svog hora sa dirigentskim pendrekom u ruci, a mi iz sveg glasa i sa radošću zapjevasmo : “Ko to kaže, ko to laže “. Bi to Brku malo, pa nas ohrabri da otpjevamo još jednu veselu pjesmicu, sadašnju himnu Republike šumske : “Jači smo od sudbine”.
Sudbine nas logoraša su bile različite. Neki ostadoše po rudničkim kopovima, druge odvedoše i raseliše po drugim logorima. Za neke se i ne zna u kojim su , od stotina grobnica završili. Za nekima od mojih sapatnika plaču Korićanske stijene, Kevljani, Hrustova jama……Ima nas čak i koji smo preživjeli.
Taksisti Brku je počelo suđenje za njegova “junačka” djela u logoru Omarska, neki njegovi saborci su već suđeni i osuđeni. Ali ih je još uvijek previše, koji se slobodno šeću našim sokacima, ulicama naših čaršija……