BOLNO sjecanje na juli 1992

Pise: Cejko Kahteran

Polako ali sigurno se blizi jos jedan “juli mjesec”. Mjesec koji je vec 22 godine simbol tuge,zalosti i bola. Mjesec koji mnogi iscekuju sa zebnjom u srcu. Koliko li ce se novih zrtava ljudske bezumnosti, pohlepe i mrznje, pronaci i sahraniti u julu.

Sve do -92 godine je juli proslavljan kao simbol pobjede dobra nad zlom. Slavili smo goloruke seljake, radnike, sirotinju, koja , pod vodstvom jednog obicnog bravara stade da se suprotstavi fasizmu. Znajuci da je to borba Davida i Golijata i da su njihove sanse beznacajne ipak su stali rame uz rame i ucinili ono sto su mogli. A svima nama je dobro poznato koji su bili rezultati te neravnopravne borbe. Nazalost bilo je i ima i onih koji tu slavnu borbu negiraju ili je predstavljaju onako kako njima odgovara.

Istoriju/ historiju prekrojavaju danasnji”vladari” onako kako njima odgovara. Uvijek je bilo i bit ce onih koji sanjaju i pate za Velikom Srbijom, Velikom Hrvatskom, Muslimanskom Bosnom. Onih koji sebe smatraju boljim, vrednijim i pamatnijim od ostalih koji ne vjeruju u istog Boga. Do “juce ” su ti isti negirali postojanje Boga. Stidjeli se otici u dzamiju ili crkvu. A onda je iz takvih dvolicnih ljudi progovorila mrznja.

Odjedanput nam ,nasa draga Bosna, postade tijesna, prema tumacenjima onih bolesnih i mrznjom zadojenih nacionalista. Nisu oni bili bas toliko ni pametni. Oni su isli po “pamet” u Srbiju, Hrvatsku ili u arapske zemlje. Tu su dobijali upustva i lazna obecanja. I tako jednog aprilskog jutra, kad sam bio na puta na posao, vidjeh provizorne utvrde, mitraljeska gnijezda, “ljude ” sa kokardama na glavi u nasem Prijedoru.
Sta oni rade tu? Ko su oni? Iako su neka lica poznata to je jos vise raspirivalo moju znatizelju. Ja poznajem ta lica ili te maske jer iza tih lica nisu bili oni ljudi za koje sam mislio da su mi prijatelji. Iza tih maski krile su se krvolocne zvijeri.

A onda… onda, na radnom mjestu saznadoh da je “vojska” Srpske Republike Bosne i Hercegovine “preuzela” kontrolu nad Prijedorom. Tek tada mi nije nista bilo jasno. Koja bolan Srpska Republika, zar i to postoji. Kratko nakon toga sam saznao i osjetio sve “dobrobiti” te “demokratske” tvorevine u kojoj su svi imali ista prava????????

Gotovo preko noci su “dobri” ljudi postali vojvode. Imali svoju vojsku. Zakon jaceg je postao svakodnevnica. Ja postadoh “islamski fundamentalista”, neprijatelj. Istjerase nas sa nasih radnih mjesta, koje smo zajednicki gradili. Postadosmo gradjani drugog reda., bezvrijedni. Izolovase nasa sela. Matarusko Brdo, postade ” Nesvrstana zemlja”. Oni koji su nas”predstavljali” ostavise nas. Jer mi nismo bili od “interesa”. Prepusteni sami sebi,zivjeli smo onako kako smo mogli . Oko nas su cetnicke horde stezale obruc. Stezale ali nisu imali srca da udju u nasa sela.Prema njihovim saznanjima , koja su dobijali iz Srbije, mi smo bili dobro naoruzani islamski fundamentalisti. Cekali su”hrabre vojvode” pomoc iz Srbije. Tek kad im je stiglo polovina JNA, napali su nasa sela.

Prvo su nas dobro granatirali, koristeci se oruzjem koje smo zajednicki nabavili. A onda su usli na nase Brdo. Desilo se to u julu-92. Dobro isplanirane akcije “ciscenja” sela. Na hiljade do zuba naoruzanih , krvolocnih zvijeri, ulazili su u sela gdje je bio goloruki narod. To sto je narod bio goloruk nije bila prepreka za dusevno bolesne “ljude” u uniformama da ubijaju.

Ubijali su koga su htjeli. Ubijali su djecu, zene ,starce. Oni koji su prezivjeli, odvedeni su u “sabirne” centre, gdje su uzivali “gostoprimstvo i ljubaznost” svoji prijatelja, komsija, kumova ,drugova u vojnim odjelima sa kokardom na glavi. Jedna mala manjina ljudi je prezivjela i ostalo u selima Mataruskog Brda ili u sumama Kureva.

Tog crnog jula 1992 godina, na hiljade muslimana i katolika je odvedeno od njihovih kuca. Svaki trag im se gubi.Familije su se nadale i iscekivale. Godine su prolazile a nista se nije saznavalo. Potpisan je i mir. Podjelise nasu Bosnu. RS nastala ,na temeljima ubijanja, silovanja, progona, genocida nad muslimanima i katolicima, legalizovana je kao dio Nezavisne Bosne i Hercegovine.

Nekoliko godina kasnije, vracaju se prezivjeli na Matarusko Brdo. Vracaju se na svoja porusena ognjista, cvrsto odluceni da obnove sve sto je dusmanin porusio. Pocela je izgradnja sela ali i prikupljanje nevinih zrtava. Svako je trazio svoga i nadao se da su mozda zivi i rade negdje u nekom logoru u Srbiji.

Proslo je 21 godina od tada, a njih nema. Njih nema ali nada ,jos uvijek, zivi. Otkrivaju se masovne grobnice. Iskopavaju se posmrtni ostatci nasih najmilijih. Identifikuju se i “cekaju” u Sejkovaci. Cekaju juli mjesec, jer to je mjesec kad su “odvedeni” sa kucnih pragova.

Vratice se u svoja mjesta u julu, ali ce da budu dovezeni u kovcezima. Svake godine se na stotine kovcega izlozi na jednom mjestu. Odaje se poslednja posta za nevine zrtve. A onda se tuzne povorke upucuju u svako selo oko Prijedora. I tako svake godine.

Ove godine ce broj kovcega biti veci nego ikad ranije. Nakon 21 godine cutanja i borbe sa samim sobom , progovorio je jedan od onih koji je bio umjesan u sve to. Pokazao je mjesto gdje je pronadjeno na stotine nasih najdrazih koje smo godinama iscekivali. Utroba rudnika Tomasica ,skrivala je na stotine nevino ubijenih muslimana i hrvata. Nasi najdrazi su bili tu….tu…. pred nama. U Tomasici u kojoj su mnogi radili. Oni su bili tu a mi nista nismo znali. Kako? Kako je toliko stanovnika Tomasice i cijelog Prijedora sa okolinom, koji su znali istinu a cutali su. Dali je njihovo cutanje izraz volje za suzivot? Ili je mozda strah od pocinioca razlog tome? Jer, nemogu da vjerujem, da je sramota u pitanju. Onaj ko moze da ubije nevinu djecu, siluje zene, ubija starce, taj nezna za sramotu.

Nakon 22 godine majka Hava ce da isprati svoga muza i 6 sinova na njihovo vjecno pocivaliste, Sehidsko mezarje u Zecovima. Nakon 22 godine Abdulah Hegic i njegovih 5 sinova ce se vratiti u svoje Biscane. I ovog jula ce muslimani i katolici ,iz nasih sela, a rasuti po cijelom dunjaluku, doci da isprate svoje najmilije.

Konacno ce duse neduznih civila naci smiraj na grobljima i mezarima, ali kada ce duse i srce majki, sestara, brace, roditelja koji su zivi, da nadju smiraj i u cemu? Zasto su neduzni ubijani? Kad ce zlocinci biti izvedeni pred lice pravde? Mnoga pitanja koja nas peku, ali odgovora ne znamo. Oni koji bi trebali znati odgovor, oni cute.

Jos jednom je Prijedor sa okolinom odbacen od ostatka nase drage Bosne i Hercegovine. Neka je vjecni rahmet i pokoj dusama svim nevinim zrtvama, njihovim familijama/obiteljina iskrena sucut i sabur.