Bio jednom jedan Genocid

Pise: Ismet Icha Tursic

Ismet Icha Tursic

Tata je odveden od kuce uz zvizduke prvih granata koje su upucene ni sam ne znam otkud letjele ka bosnjackim selima na Brdu. Dan prije sam se igrom slucaja zatekao gore, bio je to jedan od mojih nestasluka, nisam volio biti ispred zgrade kao sva druga (normalna) djeca, htio sam jednostavno da otkrivam svijet.
Jedno to moje “otkrivanje” se desilo i u jesen 1991. kada sam sa skolskim drugom (srbinom) isao po jugoslovensku zastavu kod njegove babe u Petrov gaj. To je bilo doba “Apela za mir”, vrijeme takmicenja ko ce biti veci jugosloven i ko ce bolje nacrtati “peace”. Posto smo imali dovoljno para samo za jedan pravac planirali smo se svercovati u povratku medjutim ta nasa “brilijantna ideja” je propala jer nas je kondukter sutnuo iz voza u samom startu. Krenuli smo pjeske a na ulazu u selo Kevljani moj drug mi rece “Ovdje me zovi Suljo!”. “Ti mene zovi Mujo!” rekao sam mu misleci da je u pitanju neka zajebancija vezana za viceve. Uhvatio nas je uzasan pljusak i na svu srecu sofer autobusa pun nekakvih radnika nam se smilovao i stao nam te nam besplatno prebacio tih nekih 10-ak kilometara do grada.

Back to maj ‘92. Skola je zavrsila ranije nego obicno, 20. maja je bila srijeda i zadnji skolski dan. Par dana poslije sam zajedno sa Narcisom, Ogijem i Amijem krenuo da se vozamo biciklima. Neko je dosao na ideju da idemo brati sumske jagode na Hambarine (nekih 5 kilometara od naseg naselja). Otisli smo gore, nismo nasli ni j od jagoda i sto je jos gore, sreo sam gore dajdzu koji je krenuo kod zenine rodbine sa svoje dvije predivne bliznakinje. “Degenek mi ne gine kad dodjem kuci”, pomislih znajuci da mi je stari rekao da ne mrdam nigdje ispred zgrade i znajuci da ce im dajdza reci gdje me je sreo. Oko sest sati smo se vratili nazad, usao sam u kucu i nesto prezalogajio iritirajuci se na jebeni telefon sto je non-stop zvonio te na radio s kojeg su neke babuskare upravo javljale da je doslo do oruzanog sukoba na Brdu te da je most na rijeci Sani zatvoren za sav saobracaj osim vojnog.

Ispostavilo se da je patrola srpske milicije i rezervista krenula na Brdo da provocira, naletili su na naoruzane momke spremne da cuvaju svoju kucu i porodicu i tu je doslo do puskaranja. Bilans je bio 2 mrtva i dva ranjena ‘eroja. Sutradan je postavljen ultimatum da se do 12 sati predaju pocinioci ovog “zlocina” te da se preda nekakvo oruzje. U 11.50 je pukla prva granata. Za njom odma’ druga i treca. Pocelo je..

Taman kada se u kuci poceo praviti plan silaska u podrum, neko pozvoni na vrata. Komsija Ranko Kovacevic i izvjesni Cvijic. obojica milicioneri, mamine radne kolege. “Dobar dan, jel’ Meho kuci?” “Jeste komsija, izvolite uci!” “Neka hvala zurimo, treba nam Meho da ode na radio Prijedor i da pozove muslimane da predaju oruzje da se ovo sve zaustavi. I Mursel ce ici sa njim, brzo ce se vratiti. Meho, jel’ imas slucajno sta od oruzja?” “Imam, sluzbeni pistolj koji su svi clanovi opstinske vlade zaduzili, imam i papire za njega.” Uzeli su pistolj a prije nego sto su odveli starog otisli su do garaze da iz auta uzmu i dozvolu za “utoku”. Sad za sad, sve po PS-u.

Radio Prijedor smo slusali jos pazljivije ostatak tog dana. Nema Mehe, nema Mursela na radiju. Zato ima “Vojvoda Stepa na konju jase”, “Mars na Drinu” i drugi borbeni hitovi. Mama uzaludno zove prijatelje, izmedju ostalog i danasnjeg gradonacelnika Marka Pavica, komsije, vuce hiljadu i jednu vezu ne bi li saznala sta se desava. Uzalud. Tek sutradan saznajemo od nekog od maminih bivsih kolega da je tata u pritvoru u SUP-u te da ce biti ubrzo pusten. Kozarac je u ovom trenutku razoren bas kao i Brdo, od dajdze i njegove porodice ni traga ni glasa. Boze, gdje li su Meli i Medi, ta dva mala bisera? Imaju po dvije i po godine a vec su pune zivota i radosti. Jedna je mamina princeza a druga je malo grublja i prava je star-mala. Boze, cuvaj ih!

Prosao je jos jedan dan, tata je jos uvijek u pritvoru. Zene i djeca iz Kozarca su potrpani u logor Trnopolje a oni rijetki koji su uspjeli da “dobace” do Prijedora su u dvorani “Mladost”. Isli smo da gledamo i tu tugu, bosonoge nane, majke sa malim bebama u narucju.. Scene slicne onima koje smo tri godine kasnije gledali u i oko Srebrenice..

Nastavlja se….