Za raju koja ne zna neke detalje, evo recimo o Nazifu Musiću i njegovoj porodici čija sudbina priča priču o našem kolektivnom usudu. Pa neka ostane zabilježeno, a i radi ibreta, evo pročitajte ovih nekoliko redaka.
Nazifov otac Hajro rođen je u muhadžirluku, u Turskoj. Hajrin otac Muho se tamo i oženio sa Šekerom iz Janje. Golgotu su preživjeli tumarajući tuđinom. Žal za Bosnom i Čarakovom natjerao ih je da krenu nazad. Priča o muhadžirima u Turskoj, a pogotovo o povratnicima iz Turske, jedan je od neistraženih i nedovoljno zabilježenih detalja iz naše historije. Od ovih mojih Musića, jedne su negdje pobili Bugari, drugi su zalutali i ko zna gdje su im danas potomci, a dio se uspio nekako vratiti.
Na putu iz Turske Muho mlad preseli na ahiret. Koliko znam negdje kod Skopja (ne znam tačno), a Šekera sa sitnom čeljadi dođe na golu ledinu, u tamo neko Čarakovo za koje nikada do udaje nije čula. Hajro je imao braću koja su se rasula i pomrla, kao i kod mog dida Hasana. Jedan drugom su bili ko braća. Trgovali su po Zagrebu, pomagali jedan drugog.
Godinama se pripovijedalo o svatovima koje je Hajri i njegovoj izabranici Azami opremio moj dido. Šta sam puta slušao o haljinama na kat u sitne đulove dragi moj Bože. Dido je preselio u Zagrebu i po vlastitoj oporuci ukopan je na Mirogoju gdje i danas počiva. Hajro mu je sa tetkom Šahom organizirao dženazu.
Tog 23.jula 1992 godine i nekoliko dana nakon masakra, Hajro je bio natjeran da kupi leševe pobijenih Musića, Kljajića i drugih u mahali i da ih privremeno zakopava. Slušao sam priče kako bi nakon dolaska kući čupao svoje sijede kose sa glave. Nekoliko dana kasnije kao i svi ostali, odveden je u logor, a onda deportovan, i završio u Zagrebu u nadi da će dočekati povratak kući. Taj jadni starac rođen u muhadžirluku, preselio je na ahiret u muhadžirluku. Poginuo je ispred zagrebačke džamije negdje 1994.godine. (Možda i 1993.ali nebitno). On i njegova Azama počivali su na Miroševcu do prenosa u Musiće. Kad sudbina hoće, dido im je bio vjenčani kum, a prilikom prenosa naš hodža bi spriječen da stigne na vrijeme pa sam im ja proučio sallu na dan dženaze.
U međuvremenu su izginuli i poumirali svi iz Hajrine kuće, a danas je jedino još živa naša teško bolesna Zimka, koja je i ime dobila ime po Hajrinoj polusestri rođenoj u Turskoj.
Nazif je slučajno pronađen prilikom čišćenja jedne parcele i kućnog temelja. Sutra ćemo se oprostiti od njega i Bademe čija je priča isto tako tragična. Moglo bi se o svima njima toliko toga napisati, ali mislim da je i više nego dovoljno. Eto bila jednom jedna kuća puna čeljadi, porodica i ognjište, a nama ostalo da se pripovida… Da nas Gospodar svih svjetova sve sakupi u džennetu ako Bog da. Rahmet njihovim finim dušama.
Sudbin Musić
