Besima Kahrimanović 4.6.2013 – 4.6.2014

Evo prodje godinu dana od kako kazu da si otisla zauvijek, ali za mene nisi otisla, jos uvijek si tu, negdje oko mene, samo se potajno skrivas. Morala sam da prihvatim odlazak mnogih dragih lica, ali tvoj nemogu prihvatiti, nadam se da ces se vratiti ili da cemo se sresti tamo negdje , tako lakse podnosim sve ovo.

Tvoja kuca, dvoriste, tvoja radna uniforma, sve to stoji onako kako si ostavila, kao da si na kratko otisla. Imam osjecaj kada bih nesto promjenula otisla bi I ti zauvijek.Vjerujem u Boga i u silu iznad nas, ali nisam najveci vjernik, mozda ces mi i zamjeriti ali rahmet nemogu da ti predam, vise volim da te spominjem kroz divne uspomene i sjecanja koja su povezana sa tobom, tako osjecam da si mi blize.

Dugo razmisljam, kako bi se mogla definisati dobrota, sposobnost, izdrzljivost, kako bi se mogao zvati intelektualac koji je toliko visestruk, nadaren mnogim vrlinama, a ipak tako skroman i jednostavan? Sada znam sve to se moze zvati tvojim imenom. Toliko puta si pokazala koliko si jaka, onda kada smo same ostale nakon smrti oca i majke, borila si se, nisi posustala mada ti se nekad u ocima vidjela tuga i nemoc.

Za dane u bolnici da ne spominjem, toliko si se borila za zivot, bezbroj puta si ponavljala: „Vraticu se kuci i bicu dobro ako Bog da“. Borila si se i sada shvatam zasto , borila si se za mene, strahovala si ako se tebi nesto desi da necu znati kako izaci na kraj sa svom tugom i boli.

Bila si upravu bilo je dana kada nisam znala kuda i kako, pitala bih se zasto je toliki teret pao na moja slaba ledja, zasto sam morala da ispratim toliko dragih i voljenih lica zauvijek? Nemam za koga da se borim, kao sto si se ti nekad za mene borila, ali ipak si ti moje svjetlo na kraju tunela, kada mi je najteze sjetim se tebe i tvoje borbe, i znam da nemam drugog izlaza nego gaziti preko trnja i kamenja, boriti se sve do zadnjeg daha. Kada te spomenu tvoji najmiliji, rodbina, tvoji prijatelji, bude mi drago sto te nisu zaboravili, sto te se sjecaju; i kroz to znam da si bila velika osoba da nikada neces nestati, zivjeces kroz svoja djela.

Sta da ti pricam sve znas, vidis i moje postupke i postupke drugih samo neces da se oglasis.

Pored svega ovog sto se desilo muci me jos nesto; pocinilac saobracajne nesrece se ni do danas nije oglasio. Ni poruka ni poziv, nista! Za mene to nije ljudsko bice vec monstrum bez osjecanja I bilo kakvih emocija. Nebitno kakva moja reakcija bila na njegovo kontaktiranje trebao je pokazati bar malo griznje savjesti I pokajanja zbog onog sto je ucinio, ipak zivot moje majke je bio nesto najvrijednije.

Pored toga, ni do dana danasnjeg nema nista od sprovodjenja pravde. Sudjenje nije pokrenuto, sve stoji kao da se nikad nista nije desilo. I pitam se pa zar tako malo vrijedi jedan ljudski zivot, ljudski zivot koji se ugasio zbog necije neodgovornosti i nepazljivosti. Nadam se da ce se pravda jednog dana sprovesti i da cu u tome svemu bar malo naci svoj mir.

I bas kao sto mi rece danas nasa Sabine ti si bila veliki covjek i ne smijemo samo da te se sjecamo ovog datuma, ti si zasluzila da te se sjecamo svih drugih dana, s osmjehom na licu kako si nas sve najvise voljela vidjeti. Nadam se da je tvoja dusa Bosanska nasla mir, i da si tamo negdje na nekom boljem mjestu sa svojim Emirom i roditeljima.

Za mene ne brini, ipak sam ja tvoja kcerka i kao ti nekad tako se i ja danas borim sa svim nedacama koje mi je sudbina donijela, i bas kao sto ti nisi nikad posustala tako necu ni ja do svog zadnjeg daha.

Irma Kahrimanovic