ANTOlogija: Babo

Babo

Hamburg, rano jutros

….stara, dostojanstvena, stogodisnja kapija docekuje me sirom otvorena. Nakon stotinjak metara ulazim u Cordesallee. 2 kilometra drvoreda prosaran zbunovima magnolije i procvjetalim rodenderonom u svim mogucim bojama. Mir i tisina.
Na slijedecoj velikoj raskrsnici – Mittelallee i Suedallee – pored kapele br.10 skrecem desno. Nakon par stotina metara, stizem na odrediste. Rosengarten.
U debeloj hladovini starih hrastova, nalazim grob moga Milana.
Tiho ga pozdravljam. Uobicajeni ritual. Zalijevam cvijece, brisem spomenik, cupkam korov.
Palim svijecu, ne molim se ( ne znam ja to). Pricam starom kojekakve gluposti ( nista drugo od mene nije ni naucio).
Stari je tu vec 6 godina. Uzrok smrti – daljina, nostalgija. Ali, ako je to neka utjeha, umro je mirno, tiho – u snu.

I dok “pricam” sa Milanom, razmisljam o nekim drugim ocevima:
I Suada i Sadina bi rado posjetile grob svoga babe, izucile el-fatihu, polozile cvijet na mezar, zaplakale…. cekaju one na to vec preko 20 godina.
I hiljade drugih prijedorskih Suada i Sadina cekaju na taj trenutak.
I hiljade drugih Suada i Sadina sirom Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Kosova, Sandzaka traze i cekaju taj dan, da svom ocu, babi, bratu, sinu, svojim najdrazima odu na grob, izmole Ave Mariju, El-fatihu, zapale svijecu, vrisnu….

Pocivajte u miru, dragi nasi….

Pise: Anto Tomic