April

April
Piše: Alma Karabašić

NEKA NASA OSVETA BUDE ISTINA

I opet se sjecam aprila, jedne ptice slomljenog krila.

Svi aprili su jaki, pomalo tuzni, beskrajno nostalgicni,besprijekorno borbeni.

Sesti april, devedeset druga, Sarajevo glavni nam grad, nase drage domovine. Prvo sto mi pada na pamet, jesu vijesti, slike u oku, zapaljenih zgrada.

Bajram je bio tog sestog aprila; pocela je agresija. Sjecam se iz didovih prica rijec rat, i nista vise, a sad i uzivo.

Uzburkani april,nikad gori bajram, nikad zalosnije djetinjstvo,kraj. A volim april i voljela sam ga oduvijek. Zadnji rodjendan, pokloni i majski mrak. Ne pamtim bas dane iz tog aprila, znam samo da je tata dosao iz Lekenika(Hrvatska) na duzi period, jer su im dali odsustvo da brani domovinu. Pamtim onaj osmijeh tamo pred kraj aprila. Mama je rekla tati da sam dobila vrijedan dar od momka, sto je znacilo vjeridbu. Slika u glavi; onaj veliki osmijeh i nekoliko rijeci ‘ceri ,hocel’ moci biti moja ustedjevina’..konto je na udaju.

Prolazili su i prolaze svi aprili, a njega nema, nije bio ni tog 6.aprila, na dan mog vjencanja. Odkud bas 6. april, ne znam ni danas. U domovini je jos uvijek agresija, ljudi po logorima,okupirano Sarajevo,borbe u punom jeku.

Mracni kraj maja i svako na svoju stranu. Mama, ja i brat ,sa strinama i njihovom djecom u logor Trnopolje, tata i njegova braca u logor Omarsku, did i majka u obliznjem podrumu, komsije i rodjaci po logorima.Izbjeglistvo, progon iz rodnog kraja,buka, zbrka u glavi,gdje ko sta, s'kim i tako to..dugo se valjalo u ovoj ludoj glavi. Godinama tako.

Potraga za familijom, tatom, stricevima, majkom didom,nikad nije zavrsila, pa ni danas. Dok citam redove majke Have u potrazi za sinovima i moja majka proleti kroz ovu ”ludu” glavu. Da je ziva, ne znam kako bi i ona trazila svoja tri sina,muza, zeta i jos mnoge..Nekad pomislim, boze dragi, ako je vec moralo tako, da je ziva ne bi sve to podnijela..Ko zna.

A veceras, veceras, nesto mi se odcepilo, a znam kako je majki Havi, sve sam ja kao dijete pogubljenog oca, prosla, trazila, nadala se i jos uvijek se nadam, ne znam zasto,majka i did, stric su jos negdje , bog zna i oni zlocinci samo gdje su..Nije da mi samo knedla stoji u grlu, vec mi i lopta u stomaku od gorcine,napuhana, ko balon. Samo cekam da mi konacno pukne ova tezina. To je vise od genocida, dvaput ubijaju,ali ovaj drugi put traje vec dvavdeset i dvije godine…

Smogla sam ja snage davno i svakim danom pokusavam ispocetka, od posjete Sejkovaci, nisam vise ona ista,a nisam ni do tad bila ona ista od aprila devedeset druge..

Identifikacija oca, nimalo laka, teska ko ”kozaracki kamen”. Prepoznavati svoga oca kosti bez DNK-a analize toliko je tesko, da ne bi nikad i nikom pozeljela da trazi na taj nacin. Ni bilo koji drugi.

Kopanjem grobnica, nije da se otvaraju nove rane, one su odavno vec otvorene, ali sam smogla snage i volje, morala i obisla novootkrivenu grobnicu Tomasica.

Ne moze ni jedna fotokamera zabiljeziti ono sto ljudsko oko moze i ljudski um.Taj miris tjela, cesto kazem miris, jer to je jedino zivo sto je ostalo od tih insana(zrtava )…neopisivo..

Nema te boli koju insan ne moze dozivjeti, ali i prezivjeti to sve i ostati (ne)normalan, zivjeti i biti spreman na svaku novu promjenu, je prosto moguce, jer znas da ne zelis da se nikad i nikom ,a posebno djeci koja rastu, dogodi ova boli. Jaca od svih boli, kad mene boli, nek ne boli barem moju djecu i svu narednu generaciju..To zelim i to mi je jedini cilj.

Znam i ime ubice moga oca, osudjen je u Hagu. Postoje i svi dokazi i snimci….Pokusala sam da odgledam , procitam, i nisam mogla..cak ni ime ne volim spominjati; Milomir Stakic je taj krivac za pogubljenje 50 ljudi; pogubljenih na najgori nacin, bacanjem u ‘JAMU LISAC’.

A veceras sam smogla snage da napisem barem nesto nek ostane zapisano, vec sutra, ko zna, a sutra je i moj rodjendan, a mog tate nema, a mogao je, trebo je da bude tu. Nema ni majke, ni dida, ni striceva, ni strica tatinog, i mnogo njih zivih nema,a svi smo mogli zivjeti zajedno…

Zato nek nam osveta bude istina, nek nam suza bude opomena, nek nam bol bude put ka boljem, da istrajemo i pokazemo da mozemo istrajati barem radi onih kojih nema, i radi onih koji dolaze.

A veceras.. veceras.. cu presutiiti naj tuzniju pjesmu ikad napisanu.

Za njih..

Šutnja

Ponekad bih volio da samo zašutim, da se poigram tvojim nježnim prstima na tankom obodu stola što broji sve moje kahve, popijene bez tebe, sve one samotne razgovore. Da ti dopustim da vidiš svijet pod mojim dlanom u onim trenucima, bespovratno protraćenim, kada sam najviše želio da si tu, kada sam trebao sagovornika koji će šutjeti sa mnom i promatrati buđenje grada u rosnim jesenjim jutrima.

Ponekad bih da samo zašutim, dok čekajući tebe brojim treptaje sreće na tuđim prstima, isprepletenim poput najljepših vezova s onu stranu naše tužne sudbe.Ponekad bih da samo šutim, a govorim onima što im sve te riječi ništa ne znače, jer nikada nisu znali slušati priče jednog davno otopljenog snijega, koga već niko ne pamti. Šutjeti, a pričati onima što ne čuju simfoniju naših koračaja što se stapaju sa odom radosti koju šuška opalo lišće pod našim nogama. Šutjeti dok u sebi vičem na samog sebe, koreći se zbog neiskorištenih prilika za koje sam smatrao da su san sreće, a ne java koju propuštam dok se ona gubi u jednom od onih tihih, proljetnih sutona, pred nenadanim povečerjima punim one stihijske tuge.Ponekad bih volio zašutjeti, stajati sa druge strane ulice i spajati se sa okolinom i ljudima, tako malim i prepunim tuge koju prikrivaju sitnim strastima. Stajati i spajati se sa njima poput mojih suza koje se spajaju sa plačnom kišom onog jutra kad sam napokon shvatio da više nismo. Da nismo suđeni. Da nisi moja.

Volio bih tako da jednom zašutim i pogledom spajam jednu novogodišnju priču među pahuljicama koje sipaju iz nebeskog svoda čisteći cijeli svijet, bojeći ga u anđeoski bijelu, nevinu boju. Šutjeti, a kazivati njima o onim dugim šetnjama pod ogoljenim hrastovima i treptajućim lampionima mog grada, dok moji koraci tako tupo otkucavaju sekunde i minute.Volio bih tako jednom biti samo običan, bez prevelike larme, bez gužve i žurbe, bez bespotrebnog ogledanja u okolinu. Takav običan raditi i stvarati, voljeti prirodu i ljude koji napokon u svom ogledalu vide samo sebe, a ne druge. Ljude koji nisu loše kopije, koji misle i traže odgovore. Ljude koji su svoji i tijelom, i duhom, i mislima.

Volio bih tako, bez najave, zašutjeti i prestati razmišljati o lošim posljedicama i gubljenju dobra u gradu bez praštanja, među ljudima koje je novac učinio zelenijim od trave na alpskim pašnjacima.Volio bih samo zašutjeti i biti voljen, ne od tebe kojoj pišem, već od one koja razumije. I koju razumijem. Volio bih onu s kojom mogu zašutjeti.

A onda na nekoliko dana svima oko sebe prešutim najljepšu priču o dodiru prve pahuljice i mog vrućeg obraza što pred hladnim dahom sjevera, koji krši sve zaboravljene sudbine, traži samo malo tišine, malo mira i spokoja, malo sreće i jedan zagrljaj. Šutim dok se drugi smiju i promatram jutra i večeri rane što se, poput uskog džempera, pripijaju na moje tijelo kao još jedan dodatni, vječni teret. Šutim i čekam, da progovorim, da cijeli svijet stane, da duša otvori put, a ljudi pogledaju jednom istini u oči.

A večeras, neću da vam kvarim veče. Večeras ću samo da vam šutim najljepše poglede…

ON JE SESTI U GORNJEM REDU

Sa lijeve strane peti po redu, u gornjem redu, je moj tata(majca u crnobijele strafle) . Ovaj do moga tate, sesti po redu s lijeva je onaj nas komsija Draze Mitrovic. Bio je on stalno medju svojom rajom,dijelio i zadnji zalogaj kruha,ucio ezan s tatom, dok su djeca bili u obliznjem starom mejtefu u nasoj mahali…Slavili bozicne i vaskrsne praznike, palili “lile” na Petrovdan, tucali jaja za vaskrs, jeli kolace i torte za Bozic, djelili bajramske halve, baklave, rostiljali zajedno… Razdijelio je sve i tako 1992 . godine podjelio je sve sto se moglo. Nije taj sesti u gornjem redu vise bio onaj komsija kojeg je voljela cijela mahala, pa cak i cjeli krajolik Vrijoske..Otisao Draze kao da brani Jugoslaviju tadasnju, pa zavrsi na drugoj strani.Familija Alic je skoro pa cijela nestala..Did, majka, tri brata,stricevici, tatin stric, dajdja i ujna, komsije Alici rodjaci, a Draze se jos uvijek setka mahalom. Sesti u gornjem redu uz moga tatu.