Antologija: Sretan i ponosan

Piše: Anto Tomić

“Hvala ti, Zuckerberže, što više ne živimo u mraku.”

Konačno, magluština se diže sa vidikovca (i pored dima iz zapaljenih objekata), pogled se polagano bistri, neka shvatanja dolaze u glavu iz drugih dijelova tijela. Nešto se zbiva.

Buđenje ranog proljeća, buđenje Bosne, buđenje Balkana. Iskrica je upaljena !
Beharaju mladi Bosanci i Hercegovci. Mladi, školovani (nezaposleni), časni i pošteni, čistih košulja, neukaljanih obraza. (“Huligani, narkomani, palikuće” – ponosan na njih !)
Buđenje i prvi koraci ka nečem boljem, ljepšem, svijetlijem. Nada.

Sretan sam i ponosan na ove nove klince, jer pokazuju i dokazuju da se može i drugačije (ne samo kukati nad vlastitom sudbom, čekati dar s neba ili od MMF-a, EU, Amerike il’ šeika), da se zajedništvom (bez prebrojavanja nacionalnih krvnih zrnaca) može dići u visine.

Srce mi k'o kozarački kamen kad vidim ove Aldine i sve one Tuzlake, ponosan na Nina i antidejtonaše, ponosan na Kanku i Brčake, na Mostarce i Bišćane. Sretan sam i da vidim onu šačicu mojih Prijedorčana i Banjalučana (ali, velika djela i kreće od malog broja ljudi širokih vidika).

Malo gorčine, tuge i sumaglice u oku izaziva ta pretrpljena bol i batine zadobijene od “naših” uniformisanih prijatelja i pomagača u nevolji (a kao preživjeli logoraš Keraterma, Omarske i Trnopolja, znam šta je bol, pogotovo nanešena od komšija, kumova, prijatelja). Ali, i to će proći.
Tužan sam i što nas nema više na protestima, što smo ovako razbacani (ne svojom voljom ) po vascijelom svijetu, ali to je za neku drugu priču.

One “druge” ovaj put neću spominjati, nisu dostojni ni ove tinte na papiru, za njih samo jedna narodna poslovica, koja je više poruka i opomena :

“I vrč ide na bunar dok se ne razbije.”

Sretno Bosno i Hercegovino, svako dobro Bosanci i Hercegovci !