ANTOLogija: Bobby

Piše: Anto Tomić
Tamo nekih dalekih šezdesetih godina prošloga vijeka, svečano se otvori u rudarskoj Ljubiji novi Dom kulture.
Al’ ono pravo svecarski i pravo Dom kulture !
Na parama se nije štedilo, imalo se, moglo se. Iznice u maloj bosanskoj varosici prelijepo zadnje.
I nije se to novo zdanje svidjelo samo ljubijskim rudarima, pokupi te godine Dom sva moguća svjetska priznanja i nagrade za arhitekturu i funkcionalnost.

Poseban ugođaj je imala multifunkcionalna koncertna dvorana / kino sala, sa akustkom kojom se ne bi postidjela ni milanske Scale.
I sve što je imalo ime na tadašnjoj yugo estradnoj sceni, rado je zalazilo u Ljubiju. Stalni gosti su bili Tereza, Djordje Marjanovic, Vice Vukov, Dubrovački trubaduri, Crveni koralji….
Pročulo se to na daleko, tako da je u ljubijski Dom dolazio pjevati i neki mlađahni Talijan imenom Pavarotti.

A da ni ostali prostori Doma ne bi zjapili prazni i neiskorišteni, uposlenici Doma organizovase jedne godine i šahovski turnir. I sve što je tih godina nešto značilo u svjetskom šahu, pohrli u Ljubiju. Između ostalih i šestorica sovjetskih velemajstora, naš Gligoric i najbolji iz ostatka svijeta. Među njima i jedan balavi Amerikanac. Balavi, ne samo po godinama – bio je ubjedljivo najmlađi učesnik turnira – nego i po curecem nosu. Organizatori turnira mu nisu mogli nadomoći maramica za nosić.

I za divno čudo, ubi boga mlađahni Amer u ruskim velemajstorima i osvoji turnir !

Za “nagradu” mu ljubijski šereti uvalise u njegovu sobu u najljepšem ljubijskim objektu- “Francimeru ” – lokalnu sponzorusu.

….petnaestak minuta nakon ulaska sponzoruse u Bobbijeve odaje, izlazi mladi Amer iz sobe, zajapuren u licu, ljut kao guja, dere se i psuje na okupljene voajere :
“Koga ste mi ovo poslati u sobu, ova nema pojma o šahu, pobijedio sam je 10:0 !”

Ma, dobar je bio Bobby Fischer u šahu, ali o ženskim čarima nije imao pojma.