Milorad Dodik je, naravno, svjestan da Srpska nema kapaciteta za bilo kakvu teritorijalnu prekompoziciju unutar Bosne i Hercegovine, a razuđenost granice između eniteta je takva da stvarnu granicu ne bi mogla da uspostavi ni nekadašnja vojska bivše zajedničke države.
Istog dana kada je Generalna skupština Ujedinjenih nacija izglasala Rezoluciju o Srebrenici, Milorad Dodik se oglasio iz ovog malog, nekad rudarskog grada, danas poznatog po jednom od najvećih ratnih zločina počinjenih nakon 2. sv. rata u Evropi, i poručio “vrijeme je, razdružićemo se od Federacije BiH”.
U siromašni i gotovo potpuno prazan grad, u koji se decenijama dolazi isključivo političkim povodom, grad u kome je sve manje ljudi, bez pekare, slastičarne ili mesnice, Predsjednik Republike Srpske došao je sa cjelokupnom Vladom i održao sjednicu sa samo jednim zaključkom: “Pristupit ćemo izradi informacije o kršenju Dejtonskog sporazuma, predočiti je Narodnoj skupštini u narednih 30 dana i predočiti naš prijedlog sporazuma o razdruživanju BiH”.
Jedino smisleno, logično i ljudski, bilo bi, ako je već odlučio da taj dan bude u Srebrenici, da poruči i Srbima i Bošnjacima koji žive tu da ne treba da brinu, da im on i vlast RS garantuju sigurnost.
To se, naravno, nije desilo, Milorad Dodik već dvije decenije ima drugačiju političku strategiju, a ona podrazumijeva insistiranje na konfliktu i istrajavanje u njemu.
Otkad je prigrabio gotovo apsolutnu vlast u Srpskoj, ovo je minimalno pedeseti put da najavljuje otcjepljenje, odvajanje, nezavisnost ili razdruživanje. To je i obilježilo njegovu vladavinu, pored računa na ličnom kontu. Iako kaže da Republiku Srpsku brani i dok spava, očigledno je da se, dok je bio budan, našlo nešto vremena i za lične i porodične biznise, pa je iz imovinskog kartona jasno da je gospodar Srpske nakon svakih izbora sve bogatiji i bogatiji. Nikad, kao ni ovog puta, Dodik nije objasnio svojim biračima kako će izvesti razdruživanje, šta će se desiti dan nakon te odluke, kako će riješiti geografsku zagonetku da grad Brčko, koji dijeli Srpsku na dva dijela, nije u sastavu entiteta, već je samostalni Distrikt, što je postao za vrijeme najčvršće veze zapada sa Dodikom.
Objašnjenje je izostalo i ovaj put, jer to jednostavno nije ni važno. Dovoljno je ovakvom izjavom napraviti dimnu zavjesu, koja će, po ko zna koji put, sakriti činjenicu da živimo u jednom od najkorumpiranijih i, istovremeno, najsiromašnijih društava u Evropi.
Dovoljno je da sakrije činjenicu da je jedini rezultat skoro dvodecenijske vladavine Dodika, lično bogaćenje političke i ekonomske elite koju predvodi.
Rezultat je i neprestano dizanje tenzija, takvo da sve veći broj sasvim situiranih ljudi odlazi odavde sa kompletnim porodicama, ne mogavši da izdrže toliko otrova u javnom prostoru. Bolje je otići nego rođenom djetetu, u kontinuitetu, nakon svake ovakve izjave, objašnjavati da se ne boji, da neće biti rata. Za razliku od većine koja mu još uvijek vjeruje, Milorad Dodik ima rezervne položaje i vrednije nekretnine van Republike Srpske nego u njoj i dovoljno sredstava da ne razmišlja o svojoj budućnosti kao ekonomski neizvjesnoj. Tih nekretnina i poslova u Srbiji se po potrebi sjete i Vučićevi tabloidi, stavljajući ogromnu vilu na Dedinju na naslovne stranice kad Dodika treba primiriti.
Srbija je na ove izjave Dodika reagovala obazrivo, ne podržavajući ih direktno. Iz praktičnih i vrlo važnih razloga za samu Srbiju. Jer razdruživanje Republike Srpske od Bosne i Hercegovine bi imalo duboke i složene posljedice za Srbiju, političke, ekonomske, sociološke i pravne. Srbija bi se suočila s izazovima na međunarodnoj sceni, potencijalnom destabilizacijom regije, ekonomskim problemima i unutrašnjim socijalnim nemirima, za koje trenutno nema snage, niti su joj potrebni.
Eventulno razdruživanja Republike Srpske moglo bi dodatno zakomplikovati već složene pregovore oko statusa Kosova. Moglo bi doći do pojačanih zahtjeva za priznanjem Kosova kao nezavisne države, što bi Srbiju, a posebno Vučića, dovelo u još težu poziciju na unutrašnjem planu. Istorijski dosljedno, Srbija će javno govoriti da će zastupati interese Srba van Srbije, ali će uvijek staviti interese Srbije prije svih drugih interesa.
Iako kilava i bez jasne vizije, u ovoj postratnoj zemlji i dalje postoji prisustvo međunarodne zajednice koja bi na neki način reagovala, i to prvenstveno iz sopstvenih interesa. Jer iako ima vrlo mala, gotovo nikakva očekivanja od Bosne i Hercegovine, Evropa sebi trenutno ne može priuštiti još jednu krizu i krizno žarište, novi talas izbjeglica, te će se svim silama truditi da takvu situaciju izbjegne.
Najdirektnije upozorenje zbog izjave iz Srebrenice o razdruživanju uputila je, očekivano, odmah Ambasada SAD u BiH. Poručili su da je „teritorijalni integritet, suverenitet i multietnički karakter BiH ključni interes, koji će Amerika braniti i štititi, između ostalog, pozivanjem na odgovornost onih koji ih izlažu riziku. Republika Srpska (RS) može postojati samo unutar BiH. Secesija ili razdruživanje RS ne znači nezavisnost RS, niti kraj BiH, nego znači kraj RS“. Iako po pravilu odmah reaguje na slične izjave, ovo saopštenje je i kraće i direktnije od prethodnih.
Milorad Dodik je u svom stilu, nakon ovog saopštenja, odgovorio da će prije nestati Amerika nego Republika Srpska. Svjestan je da papir trpi sve i da je, kada je on dolazio na vlast, u BiH bilo hiljade vojnika koji su mogli da pomognu ispunjavanju želja međunarodne zajednice, pa i one da on sa dva poslanika u Parlamentu RS postane premijer.
Milorad Dodik je, naravno, svjestan da Srpska nema kapaciteta za bilo kakvu teritorijalnu prekompoziciju unutar Bosne i Hercegovine, a razuđenost granice između eniteta je takva da stvarnu granicu ne bi mogla da uspostavi ni nekadašnja vojska bivše zajedničke države. Međutim, svjestan je i da sama najava krize izaziva usporavanje bilo kakvog napretka Bosne i Hercegovine, da osnažuje izolaciju Srpske a dok je tako, on je neprikosnoveni gospodar Srpske i može doslovno da radi šta hoće.
Ekonomski, RS je zavisna od povoljnih i nepovoljnih kredita, i oni neprestano pristižu na naplatu. Ovi krediti često dolaze s visokim kamatama i kratkim rokovima otplate, što dodatno opterećuje već ionako slabu ekonomiju. Moguće razdruživanje bi dodatno pogoršalo ekonomsku situaciju, jer bi se smanjila strana ulaganja, a već jesu, i povećala nezaposlenost, već jeste.
Dodikova politička strategija temelji se na stalnom podizanju tenzija i održavanju osjećaja nesigurnosti među građanima. Na taj način on održava svoju političku moć, jer se predstavlja kao jedini zaštitnik srpskog naroda. Međutim, ova strategija ima dugoročne negativne posljedice po društvo, jer onemogućava bilo kakav napredak i razvoj.
Obični građani su, sa druge strane, preumorni od ovakvih priča, žele, kao i svi drugi obični ljudi na svijetu, da žive mirno, stabilno, dobrim i dosadnim životima, i u miru. Broj poslijeratnih incidenata, s obzirom na brutalnost i zločine tokom rata u BiH, minoran je i ohrabruje da je u ovoj ranjenoj zemlji moguće uspostaviti mir. Uprkos svim pokušajima da se narodi ove zemlje ponovo dovedu u stanje straha i nesigurnosti, obični građani pokazuju da su njihova želja za mirom i normalnim životom jači od političkih manipulacija.
Političke elite, međutim, imaju sasvim druge planove i, dok god je konflikt politički isplativiji od pomirenja, insistiraće na njemu. Na javnoj sceni će prozivati jedni druge neumorno, tobož braneći svoja plemena, dok će mimo reflektora medija i propagandom ubijene javnosti, dijeliti postizborni plijen u sopstvena četiri zida, mirno i neometano.
Ostaje pitanje koliko dugo će ovakva bezobzirna i štetna politička strategija biti održiva i koliko će građani još trpjeti političke igre na svoju štetu. Možda će jednog dana, kad politički lideri shvate da im je narod važniji od vlastitih interesa, doći vrijeme za stvarni napredak i pomirenje. Do tada, ostaje nam da, ma koliko se činilo uzaludnim, budemo svjedoci i, kada god možemo, zagovornici mira, stabilnosti i zajedničkog života u ovoj prelijepoj, ali ranjenoj zemlji.
BUKA
