Prijedor jeste izgrađen, ali je siromašan grad. Svako radno mjesto za ovaj grad i šire okruženje mnogo znači. Sve je manje ljudi. Odlaze zbog ekonomske situacije, a ni natalitet nije na našoj strani, dio je razgovora dvojice mladića, koji čujemo, onako u prolazu, na Trgu majora Zorana Karlice u centru grada.
Maglovito prije podne ovom krajiškom gradu naglašavalo je dodatno težinu života i nemirne prošlosti koju je preživjelo.
– Prijedor je još opština broj jedan po broju nestalih u Bosni i Hercegovini, a samim tim i u regionu. Svaki deseti nestali traži se upravo u Prijedoru. Skoro da nam je broj nestalih jednak kao u nekim zemljama u okruženju. To govori o veličini tog broja, govori nam Edin Ramulić iz Udruženja Prijedorčanki “Izvor”.
Kaže nam kako je dodatni problem taj što se više ne zna gdje bi tijela nestalih mogla biti.
Žrtve progona
– Nikad se nije desilo da u jednoj lokalnoj zajednici bude toliko osuđenih za ratne zločine. Mi u ovom trenutku imamo 34 pravosnažno osuđena, a još se u ovom trenutku protiv 26 vode postupci. Dakle, ne postoji nijedna lokalna zajednica u svijetu da je imala toliki broj pravosnažno osuđenih. Mi smo imali i tu nesreću da su se ovdje sakrivali i oni iz drugih opština koji su bili pod optužbama za zločine. Sigurno smo jedan od gradova sa najvećom koncentracijom ratnih zločinaca u svijetu. Sve to je situacija koja ne bi trebala nikoga ovdje ostaviti ravnodušnim, a ustvari niko to ne shvata ozbiljno, čak ni ljudi koji su bile žrtve progona. Svi ti ljudi koji su u ratu činili zločin opasnost su za svakoga i ne bi trebalo biti ravnodušnih. Ali se ovdje živi bez razmišljanja. Bilo je situacija da su ti ljudi, koji su kasnije bili osuđivani za ratni zločin, obavljali radove Bošnjacima, povratnicima, da su ih snabdijevali ogrjevnim drvetom, da su bili u policiji…, kaže Ramulić i naglašava da su od 34 pravosnažno osuđene osobe, njih 28 bili policajci.Prisjetivši se trenutaka kada se krenulo agresivnije u obilježavanje 20. godišnjice stradanja Prijedorčana i kada su imali zabrane od policije da organiziraju komemoracije na ulicima grada, kaže nam kako se policija uvijek upotrebljavala od politike kako u ratu, tako i poslije rata.
– Jednostavno se vrši institucionalni pritisak na ljude koji su se tu vratili. U Prijedoru je bilo dosta krivičnih djela iz mržnje, koja se bukvalno mogu tako tretirati. Međutim, svi napadi, poput više od deset napada na džamiju, pa napada na našu kancelariju, nikada se ne karakterišu kao krivično djelo iz mržnje, iako se utvrdi identitet počinioca, nego se tretira kao oštećenje tuđe stvari, kaže Ramulić.Politički kadar
Napominje kako postoji zakon o zabrani diskriminaciji, ali da još nema tužbi po tom osnovu.
– Niko nije podnio tužbu iako imamo na desetine primjera gdje smo baš zakinuti po tom nekom etničkom principu – počevši od toga što su ljudi zakinuti kao žrtve, ali i kao povratnici u različitim naseljima. Jedno naselje ima finansiranje iz budžeta, a drugo nema ništa. To je očita etnička diskriminacija, ali niko ne pokreće nikakav spor i to tako ostaje, prihvata se i to tako mora biti. Ako se traži, kažu nemaju ni Srbi ništa u Sarajevu, nemaju ništa ni u Mostaru. To bude izgovor, kaže Ramulić.
Dodaje da tačnih podataka koliko se ljudi vratilo u Prijedor nema, jer svaku priliku koja se ukaže ljudi iskoriste za odlazak.
– Nema niko onu pravu sliku koliko je ljudi otišlo. Niko se nije bavio tom statistikom, jer očito nije u interesu da se to zna. Oko osam hiljada je stvarni pokazatelj, ali i taj broj se već osipa. Mnogo je povratničkih zajednica u kojima niko ne radi. Niko ne ide u Prijedor, sve što radi, radi u poljoprivredi ili ako ima neka seoska prodavnica, jer nema za njih mjesta ni za portira, ni stražara, ni čistačicu. Ono što je Bošnjaka zaposleno, to je uglavnom politički kadar, njihova familija. Ti ljudi, odbornici koji su tamo, oni se bore za par prikolica šljunka da dobiju iz budžeta kad bude trebalo pred izbore da naspu neki lokalni put i da dobiju glasove, objašnjava Ramulić.
Oslobodjenje
Leave a Reply
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.