ANTOlogija: Beckenbauer

Piše: Anto Tomić
Kad pokušam opisati samoga sebe, ne pada mi na pamet baš previše pozitivnih osobina, ali sa sigurnošću mogu reći da sam osoba od povjerenja i da se čovjek može uvijek u mene pouzdati !

Tako je mislila i moja prijateljica Linda.

Ona će jedno jutro, sa mužem Mladenom i kćerkicom Miom u shoppng a meni i njenom bratu Borisu ostavlja na čuvanje Sašu, njeno dvogodišnje derište. Rado, bez pogovora prihvatamo zadatak. Ništa lakše od toga. Saša je fino, pametno, zdravo dijete. Nit plače, nit priča – daj mu loptu i sve su njegove želje ispunjene. Šuta je na svakom mjestu i u svakoj prilici. Od mene je dobio novo ime – Beckenbauer !

Jedini problem sa Sašom je da ne govori. Lindu muči sumnja da je zamjenjen u bolnici – ni najmanje ne liči na nju po tom pitanju.

I tako, Linda u kupovinu, Saša, Boris i ja u park. I lopta je tu. Šetkarimo parkom, Boris i ja pričamo (nismo se vidjeli godinama, ima se o čemu), Saša ganja loptu iza nas.

Priča za pričom, još jedna cigareta, osvrt – Saša šuta loptu.

Slijedeća priča, osvrt – Saša je tu, šuta loptu.

I još jedna priča uz cigaretu, osvrt – nema Saše !

Panika. Jebote, đe nam je dijete ? Zovemo, šutko se ne odaziva.

I onda vidimo na mostiću preko potoka gomilu šetača, pogleda uprtog u vodu. Trčimo prema potoku. A u potoku se koprca Saša, batrga malim rukicama. U tom momentu stižu i Linda i Mladen, zajedničkim snagama izvlačimo Sašu iz hladnog potoka.

…. Navečer smo opet svi zajedno kod Linde i Mladena. Sa Sašom je sve u najboljem redu ali sa Borisom i sa mnom nije. Sjedimo k'o pokisli, ne progovaramo ni riječi. Linda nas tješi – sve je u redu, svakom se to moglo desiti, nismo mi krivi, bla bla……, ali nas potištenost i grižnja savjesti ne napušta.

A Saša, sa svojom omiljenom igračkom, pravi lom po kući. Šuta li, šuta.

I onda, u jednom trenutku (ničim izazvan) Saša kroz smijeh izgovara svoju prvu životnu rečenicu :

“Beckenbauer upo u potok.”