Napustio nas je čika Vladimir – Vlado Antonijević

Tiho i neprimjetno, baš onako kako je i zivio, 20. augusta u svojoj 72-goj godini zivota napustio nas je nas sugradjanin, čika Vladimir – Vlado Antonijević.

Mnogi Prijedorcani u tudjini od Evrope pa preko Amerike , Australije svoje zidove su sa ponosom ukrašavali radovima ovog dobrog covjeka. Svojim slikama otimao je od zaborava prijedorsku Čarsiju i Stari grad, sve ono sto su zlikovci krajem maja 1992. u Prijedoru uništili.

Vladina svestranost je bila zadivljujuća, a tek dobrota koja ga je odlikovala.

– Gdje god ima naših ljudi, ima i mojih slika, koje sam poklanjao i koje su ljudi kupovali od mene – rekao nam je Vladimir Antonijević prije dvije godine kada smo ga kratko posjetili.

Dvorište kuće Antonijević u centru grada dugo je bilo galerija pod vedrim nebom, gdje je svaki posjetilac ostajao impresioniran poredanim slikama duž žive ograde, od kojih je teško reći koja je ljepša.
O onima u maloj garaži pretvorenoj u galeriju da i ne govorimo. (Vidi se na slikama)

Za 40 godina rada u obrazovanju ,koliko je Vladimir proveo u prosvjeti ,nijedan čas likovnog nije prošao da za katedrom nije slikao, a učenici su gledali, učili . Ovoga ce se sjetiti svi Vladini ucenici .

Imao je desetak kolektivnih izložbi u Prijedoru i više samostalnih, a opet nikad u muzeju jer nije akademski slikar. Bezbroj slika je do sada poklonio.

Njegove slike, mrtva i živa priroda, pejzaži, aktovi i poluaktovi, plijene svojom vedrinom, prirodnošću i realnošću, rađeni su u tehnici ulja na platnu, akrilika, tempere i pastela.

Pored likovne umjetnosti kao profesije i hobija , pokojnog Vladu ce starija generacija pamtiti kao dobrog nogometaša ili ti fudbalera, izvrsnog tehničara .U njegovom primanju i dodavanju lopte bilo je svojevrsne umjetnosti.

Malo naših sugrađana zna da je Vladimir Antonijević 1972. godine proglašen sportistom godine Prijedora. Vlado je jedan od osnivača Omladinskog fudbalskog kluba ”Polet” u Hambarinama, osnovanog 1975 godine . Mali broj preživjelih mještana Hambarina se sjeća da je upravo Vlado bio i igrac i trener ove ekipe dugi niz godina.

Ovih nekoliko rečenica poklanjamo posthumno našem Vladi, u znak sjećanja na njegovu veličinu i kao znak zahvalnosti za sve ono što je uradio za svoj Prijedor, za Hambarine i za sve nas, kako do zla 1992.godine tako i za učinjeno u tim teškim i surovim danima kada je najteže bilo ostati čovjek, a u kojima su on i njegova porodica, rizikujući i vlastite živote, pružali utočište i spas potlačenima.
Pokoj njegovoj duši i slava mu!