Predmet protiv Duška Tadića – dokaz agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu

Piše: Jasmin Medić

Goruće pitanje koje se postavlja nakon raspada Socijalističke federativne republike Jugoslavije (SFRJ) je pitanje karaktera rata tokom 1990-ih na njenom području. Svakako da su jedan od glavnih izvora za proučavanje te problematike presude koje je donio Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ICTY) sa sjedištem u holandskom gradu Den Haagu. U nizu presuda koje je ovaj Tribunal donio, nekoliko njih govore i daju odgovor na pitanje o karakteru rata na prostoru bivše Jugoslavije, posebice Bosne i Hercegovine. Jedna takva presuda je ona donesena u predmetu protiv Duška Tadića.

Duško Tadić, prvi osuđenik ICTY-a, uhapšen je 1994. godine u njemačkom gradu Minhenu nakon što je objavljena optužnica protiv njega za zločine počinjene na području općine Prijedor. Optužnica ga je teretila za zločine počinjene prvenstveno u tri prijedorska koncentraciona logora (Omarska, Keraterm i Trnopolje) i za zločine počinjene u Kozarcu tokom „etničkog čišćenja“ te masovnog progona nesrpskog stanovništva iz ovog mjesta u maju 1992. godine. Proces protiv ovog prijeratnog lidera mjesnog ogranka Srpske demokratske stranke (SDS) iz Kozarca započeo je njegovim prebacivanjem u zatvor ICTY-a i njegovim odbacivanjem svih tačaka optužnice u aprilu 1995. godine. Suđenje je trajalo do izricanja presude pretresnog vijeća 14. jula 1997., kada je Dušku Tadiću dokazana krivica za činjenje i učešće u zločinima nad bošnjačkim i hrvatskim narodom prijedorske općine tokom 1992. godine. Na osnovu navedene presude, Duško Tadić proglašen je krivim i osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od dvadeset godina za tačke optužnice:

1.Hotimično lišavanje života; mučenje ili nečovječno postupanje; hotimično nanošenje velikih patnji ili teških povreda tijela ili zdravlja (teške povrede ženevskih konvencija iz 1949.)

– tokom napada na Kozarac i okolno područje, Duško Tadić je učestvovao u sakupljanju i prisilnom premještanju civila u zatočeničke logore

– kao dio grupe Srba, udarao je rukama i nogama jednog zatočenika sve dok se ovaj nije onesvijestio

– jednom zatočeniku je prijetio nožem, a onda ga je ubo

2.Ubistvo (zločini protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja)

– Duško Tadić je ubio dvojicu bošnjačkih policajaca u Kozarcu 26. maja 1992.

– učestvovao je u ubistvu petorice muškaraca u Jaskićima, selu pored Prijedora.[1]

Nakon što je SDS preuzela kontrolu nad većim dijelom općine Prijedor, srpski Krizni štab općine Prijedor, sačinjen od članova te stranke i vojnih lica Jugoslovenske narodne armije (JNA), donio je odluku da na prostoru prijedorske općine budu formirana tri koncentraciona logora u koje će nasilno biti dovedeni Bošnjaci i Hrvati sa područja cijele prijedorske općine. U njima bit će zatočeno više hiljada civila, a sama uspostava tih koncentracionih logora, bila je, prema riječima Pretresnog vijeća „dio velikosrpskog plana da se nesrbi protjeraju sa općine Prijedor“. Od maja do oktobra 1992. godine, dešavanja u prijedorskoj općini bit će obilježena masovnim ratnim zločinima nad bošnjačkim i hrvatskim narodom u koncentracionim logorima: Omarska, Keraterm i Trnopolje.

Iako Duško Tadić nije obavljao nijednu funkciju u navedenim logorima, njemu je, kao jednom od protagonista politike SDS-a dozvoljena posjeta ovim objektima i činjenje zločina u njima. On je, pokazat će se, aktivno učestvovao u činjenju zločina nad zatočenicima prijedorskih logora, prvenstveno u Omarskoj – najzloglasnijem koncentracionom logoru na prostou bivše SFRJ tokom ratova na ovome području. Posebno se isticao u zločinima počinjenim nad svojim bivšim poznanicima i prijateljima, uključujući polno sakaćenje najmanje dvojice njih. Među tim prijateljima bili su Emir Karabašić, Jasmin Hrnić, Enver Alić i Fikret Harambašić čija će patnja i način zlostavljanja postati jednim od najpoznatijih pokazatelja brutalnosti kojima su bili izloženi zatočenici ovog koncentracionog logora. Među žrtvama, kako se navodi u presudi spada i Šefik Sivac. Dokazano je da je Duško Tadić bio u grupi koja je pretukla Sivca koji je kasnije preminuo od zadobijenih povreda. Slično Šefiku Sivcu, od posljedica zadobijenih povreda preminuli su i Sejad Sivac i Salih Elezović. Dokazano je da je Duško Tadić učestvovao u fizičkom zlostavljanju navedenih osoba prije nego što su od posljedica tog zlostavljanja preminule navedene žrtve. Pored ovih zločina, isto vijeće utvrdilo je učešće Duška Tadića u premlaćivanju i fizičkom zlostavljanju Hase Icića, Emira Beganovića, Hakije Elezovića i Senada Muslimovića koji su se pojavili u svojstvu svjedoka tužilaštva u procesu protiv optuženog.[2]

Pretresno vijeće također je ustanovilo da je osuđenik za vrijeme napada srpskih vojnih snaga na Kozarac 24. maja 1992. godine, učestvovao u sakupljanju i prisilnom raseljavanju civila. Tokom napada na Kozarac koji se sastojao od dva dana baražne artiljerijske vatre i napada mehanizirane brigade poginulo je oko 800 bošnjačkih i hrvatskih civila ovog gradića. Uloga Duška Tadića u „etničkom čišćenju“ Kozarca nesumnjiva je te je kao vodeća srpska politička ličnost iz Kozarca bio jedan od glavnih kreatora ove akcije. Tokom akcije „etničkog čišćenja“ dijelova Kozarca, zaseoka Jaskići i Sivci, Duško Tadić također je aktivno učestvovao u ovim radnjama.[3]

Dušku Tadiću dokazani su i zločini počinjeni u još jednom prijedorskom koncentracionom logoru – Keratermu. Presudom pretresnog vijeća utvrđeno je da je Duško Tadić učestvovao u fizičkom zlostavljanju najmanje dvojice zatočenika, Šefika Kesića i Hakije Elezovića. Obojica su se pojavili u svojstvu svjedoka u procesu protiv Duška Tadića.[4]

Dakle, na osnovu presude pretresnog vijeća, jasno možemo zaključiti da je Duško Tadić aktivno učestvovao u protjerivanju Bošnjaka s područja općine Prijedor i fizičkom zlostavljanju zatočenika u koncentracionim logorima Omarska i Keraterm. Međutim, u ovome radu posebnu pažnju posvetit ćemo izdvojenom mišljenju predsjedavajućeg sudije u ovome predmetu, Gabrielle Kirk McDonald, iznesenog prilikom rasprave o donošenju presude pretresnog vijeća protiv Duška Tadića.[5]

Izdvojeno mišljenje sudije McDonald isključivo je bazirano na karakteru rata u Bosni i Hercegovini. Dilema koja je postojala u ovome predmetu jeste pitanje uloge Jugoslovenske narodne armije (JNA) u ratu u Bosni i Hercegovini i da li je zaista istinita teza da se ta vojska s područja Bosne i Hercegovine povukla 19. maja 1992. godine? Da li je time JNA (kasnije Vojska Jugoslavije/VJ) prestala biti sudionik ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini kao nezavisne i međunarodno priznate države? Kada je riječ o općini Prijedor gdje su ratni zločini nad  nesrpskim stanovništvom počeli nakon 20. maja 1992. godine, postavlja se pitanje da li se JNA uistinu distancirala od Vojske Republike Srpske (VRS) ili je samo preimenovana?[6]

Sudija McDonald izražava svoje neslaganje sa stavom Pretresnog vijeća da se VRS ne može smatrati agentom JNA (odnosno VJ) niti sa stavom istog vijeća o tome da žrtve nisu bili državljani neke strane države.[7]

Ovdje se u obzir mora uzeti činjenica, koju je Pretresno vijeće očito zanemarilo, a to je da je Bosna i Hercegovina proglasila svoju nezavisnost nakon održanog referenduma 1. marta 1992., a da je kao takva postala međunarodno priznata država 6. aprila 1992. godine. Na osnovu toga, stanovnici Bosne i Hercegovine prestaju biti državljani Jugoslavije, a Jugoslovenska narodna armija strana vojna sila na bosanskohercegovačkom području.

U sljedećem paragrafu sudija McDonald se fokusira na dešavanja u općini Prijedor te smatra da se preuzimanje kontrole nad tom općinom od strane srpskih snaga može pripisati vladi SRJ. Također navodi i svoj stav da je VRS bila u potpunosti zavisna od VJ i SRJ, navodeći da je VRS bila organ SRJ te da je ta država imala efektivnu kontrolu nad VRS u općini Prijedor i raznim dijelovima Bosne i Hercegovine.[8]

Napominjemo da su već 30. aprila 1992. godine srpske snage preuzele kontrolu nad općinom Prijedor. Kontrolu je preuzela SDS uz punu podršku JNA, a već smo spomenuli da su srpski Krizni štab činili kako ljudi iz te najjače srpske stranke tako i iz JNA koja je postala isključivo vojska srpskog naroda. U presudi pretresnog vijeća protiv Milomira Stakića jasno je dokazano da je u akciji preuzimanja vlasti u gradu Prijedoru učestvovalo oko 400 srpskih policajaca, vojne jedinice kojima su komandovali pukovnici JNA Pero Ćolić i Vladimir Arsić, pripadnici snaga specijalne policije iz Banje Luke i Peti korpus JNA.[9]

Iako se zvanično povlačenje JNA desilo 19. maja 1992. godine, sudija McDonald i u ovome segmentu izražava svoju sumnju. Navodi da je nekoliko vojnika srpske nacionalnosti iz Srbije ostalo na području Bosne i Hercegovine u aktivnoj službi sve do početka juna iste godine. Među tim vojnicima bilo je mnogo oficira i podoficira koji nisu bili bosanskog porijekla, a SRJ nastavila je isplaćivati sve plate i penzije pripadnicima VRS.[10] O ulozi JNA u osnivanju VRS govori i Veljko Kadijević koji je do 1992. godine obavljao funkciju ministra odbrane SFRJ. Navodi da su komande i jedinice JNA činile kičmu VRS-a sa kompletnim naoružanjem i opremom što ukazuje na jasnu umiješanost u dešavanja u Bosni i Hercegovini. „Ta vojska je, uz puni oslonac na srpski narod i njegovu svestranu podršku, kao što svaki savremeni rat traži, zaštitila srpski narod i stvorila vojničke pretpostavke za adekvatna politička riješenja koja će odgovarati njegovim nacionalnim interesima i ciljevima, razumije se, u mjeri u kojoj to sadašnje međunarodne okolnosti dozvoljavaju“, riječi su Kadijevića.[11]

Da je pripadnike JNA koji su prekomandovani u VRS, sama VJ nastavila isplaćivati navodi se i u presudi pretresnog vijeća protiv Momčila Perišića, načelika štaba VJ.[12]

Sudija McDonald nastavlja iznositi dokaze o izvršenoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Tako VRS naziva „pravnom fikcijom“ te smatra da se razlika između nje i JNA sastoji samo u nekim beznačajnim stvarima poput osnivanja Glavnog štaba VRS, promjene imena vojne organizacije i promjene vojnih oznaka. Suštinskih razlika nije bilo, imajući u vidu da su u sastav novoformirane VRS ostali isti oficiri, komandanti, oprema i snabdjevači JNA te da je cilj ostao isti – stvaranje etnički čiste srpske države na tlu nekadašnje zajedničke jugoslovenske države. Uz to je svaka vojna jedinica VRS prethodno bila u sastavu JNA, a u toku cijelog perioda agresije na Bosnu i Hercegovinu održavana je svakodnevna komunikacija ove vojske sa zvaničnim Beogradom.[13]

Kao jedan od konkretnih primjera, sudija McDonald navodi djelovanje general-pukovnika Momira Talić, ratnog komandanta Prvog krajiškog korpusa VRS. On je i nakon „povlačenja“ JNA 19. maja 1992. godine i dalje dobijao platu od istog snabdjevača kao i do tog dana. Isto se odnosi i na komandanta VRS Ratka Mladića koji je nastavio izvršavati sva naređenja koja je dobio i prije 15. maja 1992. godine. Da su i mnogi Srbi s područja općine Prijedor znali za planove JNA, ukazuje nam i svjedočenje Kemala Sušića, svjedoka optužbe u predmetu protiv Duška Tadića. Svjedok je, na čije se svjedočenje poziva sudija McDonald, opisao da mu je sredinom maja 1992. godine optuženi Tadić rekao da će Kozarac biti napadnut. Također, Kemal Sušić svjedočio je i da mu je lider SDS-a iz Prijedora, Simo Mišković, rekao da „ništa ne može Kozarac spasiti“. Zanimljivo je da su i Tadić i Mišković ovo rekli i prije povlačenja JNA iz Bosne i Hercegovine, što nam ukazuje na činjenicu da su za planove ove vojske znali i politički dužnosnici iz reda srpskog naroda.[14]

Iako je Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija (UN) donio rezoluciju po kojoj se SRJ naređuje da svoje vojne snage povuče sa teritorija Bosne i Hercegovine kao nezavisne i međunarodno priznate države, sudija McDonald ovakvo povlačenje naziva „običnom smicalicom“ jer je JNA samo pod drugim imenom nastavila sve vojne operacije koje su ranije isplanirane i koje su bile neophodne za stvaranjem velike Srbije. Da ustvari SRJ nije ispoštovala naređenje dato od Savjeta bezbjednosti, ukazuje nam i naredno zasjedanje ovog tijela održanog 30. maja 1992. godine. Na toj sjednici oštro se osuđuje ponašanje vlasti SRJ zbog nepoštivanja ranije donesene rezolucije. Potkrepljujući stav Savjeta bezbjednosti, sudija McDonald kao primjer nepoštivanja odluka ovog tijela od strane SRJ, spominje općinu Prijedor. Kao argument za ovu tvrdnju, navodi da je odnos snaga između „zaraćenih strana“ ostao isti, odnosno da je srpski narod u toj općini bio neuporedivo bolje naoružan, prvenstveno koristeći svu opremu JNA. Također, godine 1992. i 1993., posade i avioni VJ ostali su u Bosni i Hercegovini i nastavili djelovati sa VRS, stav je sudije McDonald.[15]

VRS nije bila saveznik nego agent SRJ, tvrdnja je sudije McDonalda. Podjseća da je SRJ čak i oslabila svoju vojnu moć kako bi, uspostavom VRS-a, mogla voditi rat u Bosni i Hercegovini. I u ovoj tvrdnji, McDonald iznosi činjenice da su upravo dešavanja u općini Prijedor upečatljiv dokaz njegovim argumentima. Prisustvo značajnijeg broja nebosanskih oficira JNA u VRS, kratak vremenski period između srpskog zauzimanja Prijedora (30. april) i zauzimanja Kozarca (26. maj) po njemu ukazuju na kontinuitet JNA i VRS i navodi da je, kada je riječ o ovoj općini, došlo do ničega drugog nego do promjene imena jedne te iste vojske.[16]

Izneseno mišljenje sudije Gabrielle Kirk McDonald uzeto je u obzir i prilikom donošenja presude žalbenog vijeća u predmetu protiv Duška Tadića, dvije godine poslije presude pretresnog vijeća.[17]

Kada je riječ o djelovanju VRS kao jedne od zaraćenih strana u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu, stav žalbenog vijeća je da se, s pravne strane gledano, sukob međunarodnog karaktera se takvim može smatrati kada jedna zaraćena strana djeluje u ime neke strane sile. Ukoliko jedna zaraćena strana djeluje protiv centralne vlasti, proizilazi zaključak da djeluje u ime druge države.[18]

Možemo zaključiti da je SRJ kao agent VRS vodila rat protiv centralnih vlasti u Sarajevu. Takva vrsta borbe protiv centralnih vlasti i negiranjem države Bosne i Hercegovine, otvoreni je atak na državnost, suverenitet, međunarodno priznanje i historijski kontinuitet postojanja ove države.

Baveći se pitanjem djelovanja paravojnih snaga iz SRJ na teritoriji Bosne i Hercegovine, žalbeno vijeće smatra odgovornom onu državu pod čijom su kontrolom te snage bile. Nadalje se isto vijeće poziva na zaključak izraelskog vojnog suda u Ramallahu 13. aprila 1969. godine gdje je zaključeno da je potpuna odgovornost vlada u slučaju da njene paravojne formacije ne djeluju u skladu sa ratnim pravom i običajima.[19]

Kada je riječ o karakteru rata u Bosni i Hercegovini, Žalbeno vijeće se poziva i na presudu koje je njemački sud Oberlandesgericht u Dusseldorfu donio u predmetu „Jorgić“ gdje je zaključeno da su bosanski Srbi koji su se borili protiv centralnih vlasti u Sarajevu djelovali u ime Vlade SRJ. U prilog tom zaključku, sud je naglasio da je Beograd finansirao, organizovao i opremio vojsku i paravojne jedinice bosanskih Srba te da je između JNA i bosanskih Srba postojala bliska kadrovska, organizaciona i logistička veza za koju se smatralo da predstavlja dovoljan osnov da bi se sukob okvalifikovao kao međunarodni.[20]

Nadalje, žalbeno vijeće zaključuje da postupci vladajuće garniture nisu presudni u dokazivanju umiješanosti te države u ratu. Prema međunarodnom pravu, nipošto nije potrebno da vlasti koje vrše kontrolu također i planiraju sve operacije jedinica koje od njih zavise, da biraju ciljeve ili daju konkretna uputstva za vođenje vojnih operacija i eventualnih kršenja međunarodnog humanitarnog prava za koja se tvrdi da su se dogodila. Može se smatrati da postoji kontrola kakvu traži međunarodno pravo kad država (odnosno, u kontekstu oružanog sukoba, strana u sukobu) igra ulogu u organizovanju, koordiniranju ili planiranju vojnih akcija vojne grupe, uz to što grupu još i finansira, obučava i oprema ili joj pruža operativnu podršku. Djela koja je izvršila grupa ili njeni članovi mogu se smatrati djelima de facto organa države bez obzira da li je država koja vrši kontrolu izdala ikakva konkretna uputstva za počinjenje svakog od tih djela.[21]

Žalbeno vijeće se također osvrnulo i na izdvojeno mišljenje sudije Gabrielle Kirk McDonald, o kojem smo pisali u prethodnom dijelu rada. Složivši se sa tvrdnjom sudije McDonald da je VJ, i nakon 19. maja 1992. godine, nastavila da kontroliše vojsku bosanskih Srba, tj. VRS, imajući tako kontrolu nad vojnim i političkim ciljevima i vojnim operacijama. Pored toga, isto vijeće složilo se i sa tvrdnjom sudije McDonald da je veliki broj pripadnika VRS-a bilo nebosanskog porijekla i da je isplatu plata oficirima VRS neprekidno finansirano od strane Vlade SRJ.[22] Ovim je žalbeno vijeće utvrdilo jasnu umiješanost SRJ u ratnim događajima u Bosni i Hercegovini, što nam ukazuje na tezu da je njena umješanost pokazatelj sukoba međunarodnog karaktera, odnosno agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Razmatrajući Daytonski mirovni sporazum, žalbeno vijeće zaključuje da je, s obzirom da je pregovarala u ime Republike Srpske (RS), SRJ djelovala kao međunarodni subjekat koji vrši vlast nad RS-om. Pregovaranje u ime RS-a ukazuje na tvrdnju da je SRJ vršila vojnu i političku kontrolu nad njom u cijelom ratnom periodu od 1992. do 1995. godine. Ovakva kontrola nad RS-om još jedan je potvrdni pokazatelj klasifikacije međunarodnog sukoba u kojem je umješana SRJ u ratu protiv bosanskohercegovačke centralne vlasti.[23]

Na osnovu do sada navedenog, presuda u predmetu protiv Duška Tadića nije samo značajna po dokazanim ratnim zločinima počinjenim od strane optuženog. Ona nam, što se jasno može vidjeti, ukazuje i na nesumnjivu činjenicu da je na nezavisnu i međunarodno priznatu Bosnu i Hercegovinu izvršena agresija od strane susjedne SRJ u periodu od 1992. do 1995. godine.

– ICTY, Presuda pretresnog vijeća protiv Duška Tadića, Predmet: IT-94-1, Den Haag, 16. juli 1997.

– ICTY, Tužilac protiv Duška Tadića /Izdvojeno i različito mišljenje sudije McDonald/, Predmet: Br. IT-94-1, Den Haag, 7. maj 1997.

– ICTY, Presuda pretresnog vijeća protiv Milomira Stakića, Predmet: Br. IT-97-24, Den Haag, 31. juli 2003.

– Veljko Kadijević, Moje viđenje raspada, Beograd, 1993.

– ICTY, Presuda pretresnog vijeća protiv Momčila Perišića, Predmet: Br. IT-04-81, Den Haag, 6. septembar 2011.

– ICTY, Presuda Žalbenog vijeća pritiv Duška Tadića, Predmet: Br. IT-94-1, Den Haag, 15. juli 1999.